DRAMATIČNA PORUKA UČITELJA: “Ako volite svoju djecu, bježite i ne okrećite se!”

Programi su sve besmisleniji, nastavnika koje pogone ideali sve je manje, močvara se širi…

pxl_041115_12081907

Ovo je dio dramatične poruke koja je objavljena na internetskom portalu za učitelje i nastavnike Nastavnici.org, a u kojoj se roditeljima poručuje da, ako vole svoju djecu, emigriraju iz zemlje.

Učiteljima se u poruci poručuje da više nemaju nikakvih obveza prema “bunaru besmisla u koji se pretvorio hrvatski obrazovni sustav”.

Poručuju i kako njihov rad prema pravilima znači i prihvaćanje sustava, kolaboraciju. Poručuju i da svojim učenicima duguju poštenje i rad “onako kako vi mislite da treba”.

“Sve ostalo nosi rizik da vas jednog dana izvuku na glavni gradski trg i javno ošišaju, iz kojeg god razloga, nešto će se već naći, poltroni i glupani lako će pronaći izgovor”, stoji u pismu.

Razlog pisanja ovog dramatičnog pisma su stvari koje se događaju oko kurikularne reforme i politike “koja ima tendenciju da sve uništi”.

Poruku objavljujemo u cijelosti:

“Čovjek može preživjeti sve. Može preživjeti siromaštvo, nepravdu, bol, jad i bijedu, neimaštinu, opresiju, udarce i maltretiranje. Može preživjeti usamljenost, šikaniranje, neprijateljstvo, ropstvo, može preživjeti sve dok god postoji neka naznaka da bi se to jednog dana moglo promijeniti. Ali ako postane jasno da će čak i pokušaji da se nešto napravi za budućnost završiti zarobljeni u mrežu privatnih i partikularnih interesa i ideologije, onda je i posljednje utočište, ta mitska Nada koja umire posljednja, nepovratno izgubljeno i na kraju, zaista, ne ostaje više ništa. A to se ovih dana događa s kurikularnom reformom koja je, uz sve eventualne nedoumice, nejasnoće i suprotna mišljenja, kod povelikog broja ljudi predstavljala posljednji tračak nade.

Ovu reformu kao takvu ne treba kovati u zvijezde. Sigurno je da u kurikulumskim tekstovima ima loših točaka, konceptualnih pogrešaka, slijepih ulica, promašenih ideja, neuspjelih rješenja. Na kraju, reforma se radila pod vremenskim presingom upravo zato jer politika u Hrvatskoj ima tendenciju da sve uništi pa, ako se nešto razvuče na predugi rok, velike su šanse da će stvar propasti. Konkretno, sama ideja ishodovne dogme mnogim kolegama nije najbolje sjela; jedni su protiv takvog okvira, drugi su za, treći su skeptični, četvrti se slažu da je sve moguće i da treba pokušati. No, za sve to treba vremena: diskusija, argumentirana rasprava, pauze za razmišljanje, predomišljanje, razmjena i izmjena mišljenja postupci su koji ne bi trebali biti strani nijednom obrazovanom pojedincu čiji je konačni cilj dolazak do najboljeg, ili makar najmanje lošeg rješenja. Također, u prirodi je obrazovnog sustava da se neprestano mora mijenjati jer se mijenja i društvo. Zbog toga nijedan od ovih dokumenata nije uklesan u kamen i sve se može mijenjati, o svemu se može raspraviti, neke stvari se mogu isprobati i nakon toga prihvatiti ili odbaciti i sve bi to moralo biti dio standardnog stručnog procesa; nekome se možda takav pristup neće svidjeti jer je riječ, kao, o “eksperimentiranju s djecom”, ali, kao prvo, drugi način jednostavno ne postoji (a tko misli da postoji, kratko i jasno rečeno: nema pojma), a kao drugo, i takav pristup je sigurno bolji od toga da se ništa ne promijeni.

Dakle, za reformu reforme postoji nekoliko načina: pravi, pogrešni, a postoji i potpuno besmisleno, diktatorsko, cenzorsko oktroiranje političkih i ideoloških rješenja u čijoj su pozadini osobni i grupni interesni motivi uz potpunu nezainteresiranost za dobrobit zajednice.

Na žalost, u proteklih četvrt stoljeća takvi motivi vladaju Hrvatskom i svi pokušaji da se taj mentalni sklop ukloni nisu uspjeli i, kao rezultat, voda je došla do grla (kao i svašta što pliva u toj vodi). I nakon četvrt stoljeća tonjenja sve dublje, bez obzira na to koliko je zbilja ovaj konačni kurikularni proizvod kvalitetan, sama činjenica da se nešto počelo raditi po principima stručnosti i transparentnosti, bez povlačenja rođačko-političkih žnora, pobudila je tračak optimizma da bi se nešto negdje moglo početi mijenjati. I to, ako već ne u sadašnjosti, a onda bar u budućnosti, dajući nadu da mrak i blato ipak neće trajati vječno i da postoji bar neka šansa, mala, ali ipak šansa, da će Hrvatska jednom, u nekom budućem trenutku, imati šansu da postane normalna država.

I sada, nakon svega što se, politici hvala, izdogađalo, i ta nada polako odlazi u nepovrat tako da se sada svaki normalni hrvatski građanin mora zapitati: što je ostalo? Koji je razlog za život u ovoj nepotističko-korupcionaško-uhljebničkoj tvorevini ako se nada da će jednom u budućnosti biti bolje tako ustrajno zatire?

Odgovor na ovo pitanje je, na žalost, negativan.

Gotovo je.

Čak ni fraza “zadnji neka ugasi svjetlo” više nema smisla jer svjetlo je već ugašeno, žarulja je pregorjela od muke, ne mogavši više izdržati količinu gluposti kojom je obasuta. I zato možemo samo preporučiti sljedeće:

Roditeljima:

Ako volite svoju djecu i želite da izrastu u normalne osobe 21. stoljeća, spašavajte ih. Putovnice, koferi, internet, oglasi. Ako možete, idite. Idite i ne okrećite se. Ako ostanete, vaša djeca će postati bezlični nemaštoviti dronovi ubijene kreativnosti. Nastavnika koje pogone ideali sve je manje, programi su sve besmisleniji, propisi su sve birokratskiji, prostora za inventivnost je sve manje. Među nastavničkim kadrom entuzijaste se gazi, a poltroni i pisari prosperiraju. Postoje izuzeci, ali močvara se širi i od isušivanja očito nema ništa. Kontinuitet je jasan, trend je nedvosmislen.

Učiteljima:

Više nemate nikakvih obveza prema bunaru besmisla u koji se pretvorio hrvatski obrazovni sustav. Vaš rad i ponašanje po pravilima znači suradnju i prihvaćanje sustava. Kolaboraciju. Ako ništa drugo, svojim učenicima dugujete poštenje i rad onako kako vi mislite da treba. Sve ostalo nosi rizik da vas jednog dana izvuku na glavni gradski trg i javno ošišaju, iz kojeg god razloga, nešto će se već naći, poltroni i glupani lako će pronaći izgovor. Možete misliti da se pasivnim plutanjem (a znamo što pluta) možete “sačuvati od neugodnosti”. Međutim, sudbina je svakog otirača da se prije ili kasnije potroši i baci; gutanje smeća je ionako nešto što se od njega očekuje. Očekivati zahvalnost Autoriteta za tako nešto je toliko naivno da zaslužujete sve što vas snalazi.

Četvrt stoljeća neovisnosti. Jedna reforma koja je, možda, imala šansu nešto promijeniti. Možda šansa ne bi bila iskorištena, tko zna? Možda bi završilo u kvazipedagoškom orgijanju po sadržajima koji bi bili izgaženi do neprepoznatljivosti. Možda bi se reforma prometnula u krvavi rat između onih koji žele da djeca nešto nauče i onih koji samo žele da posao bude uredno dokumentiran. Možda.

No, “politika”, birokracija, ideologija i, najviše od svega, glupost i nesposobnost dokinule su i tu mogućnost. Čak i ako u ovoj rundi nešto uspije preživjeti, obesmišljujuća birokratska mašinerija koja se u Ministarstvu skupljala desetljećima će to uspjeti samljeti do neprepoznatljivosti. Svi dosadašnji ministri su se pobrinuli za to. Ovaj novi zapravo nije novi, riječ je samo o novoj reinkarnaciji; jedina je razlika što je ovaj donio svoju kanticu boje. Sabotiranje reforme zato je ne samo očekivano, nego i prirodno i logično. U sadašnjim hrvatskim okolnostima sve drugo bio bi sustavni šok.

I zato bježite dok još možete i dok imate zašto. Mi stariji ćemo se zadržati još neko vrijeme, zabavljati se, guslati i plesti dok gledamo kako Rim gori, a onda možda pokušavati uspostaviti neki pokret otpora ili bar u katakombama, ispod spaljenih ruševina, pokušavati uspostaviti zametak nekog novog svijeta. Ionako nemamo pametnijeg posla. Ali vi koji imate neposrednu odgovornost, radite po toj odgovornosti. Mislite na svoju budućnost i budućnost vaše djece.

Idite u miru.

Bogu hvala.

Amen”, stoji u poruci.

Izvor: net.hr



Pratite nas na FB!
Lajkujte i podržite našu stranicu
×
Did you like it?
Share it on Facebook
  Pratite nas na Facebooku