PORODICA TRAŽI AZIL U NJEMAČKOJ: Ljepše mi je bit ograđen žicom nego u BiH

Nakon neuspješne borbe za liječenje svog sina, obitelj Opanković iz Sarajeva traži azil u Njemačkoj. Nadaju se da će u toj zemlji dobiti adekvatnu medicinsku pomoć za malog Armana.

019115968_40300-696x456

Obitelj Opanković iz Rakovice nadomak Sarajeva već tri mjeseca živi u prihvatnom centru za azilante u Schöppingenu kod Münstera. Za traženje azila su se odlučili zbog, kako kažu, očajne situacije i korupcije u bosansko-hercegovačkom zdravstvu, piše u priči koju donosi Deutsche Welle.

„Nismo više mogli plaćati usluge liječnika. U BiH smo godinu i tri mjeseca doslovce išli od doktora do doktora. Sav novac koji smo imali, potrošili smo, dali ga liječnicima. Na rezultate biopsije jetra, koju smo uradili u Sarajevu, čekali smo četiri mjeseca, jer smo uzorak morali slati u Sloveniju. To je predugo za dijete koje ima ovu bolest, koja može rezultirati time da ostane gluho, nijemo, da mu oslabi vid i da na koncu umre. Čak nam je i jedna doktorica rekla da, ako ikako možemo, pokušamo otići u inozemstvo da tamo liječimo dijete, jer kod nas se to ne može uraditi“, kaže Amir Opanković, otac 19-mjesečnog Armana.

Bolest se možda i mogla spriječiti

Jasmina Opanković je, kako kaže, bolovala od svinjske gripe inficirana CMV-om (cito megalo virusom), alfa 1 antitripsinom i blažim oblikom hepatitisa. To joj je ustanovljeno tek tijekom trudnoće. Međutim, ginekolog joj, kako kaže, to nije rekao i nakon poroda je kod djeteta ustanovljeno isto oboljenje.

„Ja sam otišla kod ginekologa i optužila ga da je on kriv zbog toga što je moje dijete oboljelo. On mi je, usprkos tome što postoje terapije koje trudnica u tom slučaju može koristiti, rekao da pacijenti u BiH koji nisu imućni ne mogu platiti te tri-četiri tsuće maraka, koliko košta terapija, te da mi zbog toga to nije ni rekao. Ja sam mogla posuditi novac i platiti tu terapiju, a sada ću čitavog života morati posjećivati doktore i ne znam što će na kraju biti“, žali se Jasmina.

U Sarajevu su, dodaje ona, zbog toga što u državnim bolnicama ne postoji potrebna dijagnostička oprema, privatno morali plaćati dijagnosticiranje. Za samo jednu analizu krvi su u jedinoj klinici koja je to mogla uraditi, platili 460 maraka.

Zadnja dva mjeseca života u BiH, Opankovići su stanovali kod Jasminine majke, jer su, kako kaže Amir, zbog velikih izdataka za liječenje djeteta, ostali bez novca.

„Govorili su nam da nam za eventualnu transplantaciju jetra u Turskoj treba 98.000 eura. Ja sam povremeno nešto radio na crno i bio sam prijavljen na uredu za zapošljavanje. Vidio sam da je to neizvodljivo. Posudili smo novac za autobusnu kartu i krenuli ka Njemačkoj. Došli smo u Dortmund, pa u Bielefeld, a onda su nas ovdje rasporedili“, rezignira Amir.

„Ljepše mi je ovdje ograđen žicom nego u Sarajevu“

„Ljepše mi je ovdje ograđen žicom nego u Sarajevu“, kaže Amir, obrazlažući tu svoju izjavu činjenicom da su ovdje za samo dva sata provedena u bolnici njemački liječnici uspostavili pravu dijagnozu njihovom bolesnom djetetu. Na istu tu dijagnozu su u Sarajevu morali čekati punih 13 mjeseci.

„Gastroenterolog u Sarajevu mu je htio dati terapiju, ali se infektolog nije složio s tim, jer je terapija koja postoji u BiH predviđena za djecu od osam godina. Međutim, ovdje smo odmah i to besplatno dobili tu terapiju predviđenu za njegov uzrast. U BiH ne možete doći do tog lijeka, a ovdje ga možete naći u svakoj apoteci“, kaže Jasmina.

Iako uvjeti u prihvatnom centru nisu baš najbolji, priča Amir, oni su se, zahvaljujući svom angažmanu i poslovima koje rade u centru za simboličnu satnicu od 1,10 eura, uspjeli izboriti da dobiju sobu i da kupaonicu dijele sa samo još jednom obitelji.

„Ovdje se prati koliko je tko vrijedan i angažiran i po tome se rangiraju oni koji tu borave. U centru su uglavnom Sirijci i Iračani. U posljednje vrijeme je bilo i nekoliko tuča, pa su trenutno pojačane sigurnosne kontrole. Ljudi koji rade ovdje su profesionalni i dobri, a ima i dosta onih podrijetlom s Balkana. Nas troje mjesečno dobijemo 79,50 eura socijalne pomoći, a oboje radimo u centru i tjedno uspijevamo zaraditi još po 20-30 eura“, ističe Opanković.

Ako ne ostanu u Njemačkoj, idu u Skandinaviju

Članovi ove mlade sarajevske obitelji su, kako sami kažu, na put ka Njemačkoj krenuli s nadom da će njihov sin ovdje dobiti adekvatan medicinski tretman. To do sada nisu uspjeli ostvariti. Naime, da bi Arman mogao dobiti pravo na stalni pristup liječničkoj skrbi, čime bi se mogla odrediti prava terapija i stabilizirati bolest, Opankovići moraju biti raspoređeni u neki od azilantskih centara, jer je ovaj u Schöppingenu predviđen samo za prihvat i privremeni boravak azilanata.

No, kako BiH spada u red sigurnih zemalja, njihove šanse da ostanu u Njemačkoj, kao i skoro svim azilantima iz BiH, veoma su male. U sličnim slučajevima, kako smo doznali u neslužbenom razgovoru sa zaposlenicom službe koja radi na registraciji izbjeglica i azilanata, postoji mogućnost dobivanja takozvanog „malog azila“. Taj status se može dobiti samo u slučaju da u zemlji iz koje azilant dolazi nije moguće liječenje određene bolesti koja je opasna po život. A to pak ovisi, kako nam je još rečeno, i od bh. zdravstvenih institucija, koje moraju potvrditi da se određena bolest ne može liječiti u BiH.

Ipak, Opankovići vjeruju da će njihov slučaj naići na razumijevanje njemačkih vlasti i da će adekvatnim medicinskim pretragama uspjeti stabilizirati stanje svog sina. Ukoliko ne uspiju ostati u Njemačkoj, kažu da će, ponovo kao azilanti, spas potražiti u nekoj od skandinavskih zemalja.

Izvor: dw.com



Pratite nas na FB!
Lajkujte i podržite našu stranicu
×
Did you like it?
Share it on Facebook
  Pratite nas na Facebooku