POKAŽITE VOLJENIMA KOLIKO VAM ZNAČE: Dirljiva priča o ocu koji je NA SAMRTI sinu ostavio pisma

Inspirativna priča o ocu koji je umro mlad i ostavio sinu kutiju s pismima da ga vode kroz život rasplakala je mnoge. Neki su priznali kako sad više cijene trenutke provedene s obitelji.

284189b9734e1d99c531

Nevjerojatna dirljiva priča “Kad me više ne bude” autora Rafaela Zoehlera koju je prenio portal Bright Side rasplakala je mnoge ljude i inspirirala ih da učine nešto posebno za svoje bližnje te da još više cijene obitelj i trenutke provedene s njima.

Smrt je uvijek iznenađenje. Nitko ju očekuje. Nikad nismo spremni i nikad nije pravo vrijeme za to. Tako je bilo i s mojim ocem. Njegova smrt bila je neočekivana. Otišao je u dobi od 27 godina. Bio je mlad, ali rak ne bira svoje žrtve. Imao sam tada osam i pol godina, bio sam dovoljno star da mi nedostaje cijelog života. Da je prije umro, ne bih imao uspomena na njega. Osjećao bi se bolje, ali ne bi imao oca u svojem životu.

Sjećam ga se kako je bio društven i zabavan. Poljubio me u čelo prije spavanja i pričao mi viceve da se osjećam bolje. On mi nikad nije rekao da će umrijeti, čak ni dok je ležao u bolničkom krevetu spojen na razne cjevčice. Pravio je planove za narednih godinu dana, iako je znao da neće poživjeti ni naredni mjesec. Govorio je kako ćemo iduće godine ići na pecanje, kako ćemo putovati i posjetiti mjesta na kojima nikada nismo bili. Govorio je kako će sljedeća godina biti nevjerojatna. Živjeli smo isti san. Nasmijavao me do samog kraja.

I odjednom, iduća godina je završila prije nego je počela. Majka me pokupila u školi i otišli smo u bolnicu. Liječnici su nam rekli vijest bez puno osjećaja. Moja majka je plakala, a ja sam osjetio kao da me je netko udario. Mrzio sam taj tren tatu, osjećao sam se kao da me izdao. Vrištao sam od bijesa u bolnici sve dok nisam shvatio da mojeg tate zaista više nema.

S kutijom ispod ruke do mene je došla medicinska sestra. Kutija je bila puna zatvorenih omotnica s napisanim rečenicama tamo gdje bi trebala pisati adresa. Nisam mogao shvatiti što se događa. Onda je sestra izvadila jedno pismo iz kutije i dala mi ga. Rekla je: “Tvoj otac me je zamolio da predam ova pisma. Proveo je cijeli tjedan pišući ih i želi da ih pročitaš. Budi jak.”. Na omotnici je pisalo “Kad me više ne bude”. Otvorio sam ga.

“Sine, ako ovo čitaš to znači da sam ja mrtav. Žao mi je. Znao sam da ću umrijeti. Nisam ti ništa govorio jer nisam želio gledati kako plačeš. Mislim da čovjek na samrti ima pravo biti pomalo sebičan. Pa, kao što vidiš, još uvijek imam puno toga što te mogu naučiti. Uostalom, još puno toga ne znaš. Zato sam ti napisao ova pisma, a ti ih otvori u pravim trenucima, u redu? To je naš dogovor.

Volim te. Brini o mami jer ti si sad glava kuće.

Tvoj tata.
PS: nisam pisao pisma tvojoj mami. Ona je dobila moj auto.”

Prestao sam plakati dok sam gledao njegov loš rukopis. Pismo me nekako umirilo. Nasmijao sam se. Ta kutija mi je postala najvažnija stvar na svijetu. Rekao sam mami da ju ne otvara. Ta pisma su bila moja i nisam želio da ih itko drugi čita. Od tada je prošlo sedam godina. Moja mama je imala nekoliko dečkiju i nisam imao ništa protiv njih, ali ovaj zadnji mi se nije svidio. Nije imao poštovanja prema njoj. Zaslužila je nešto puno bolje od čovjeka kojeg je upoznala u baru.

Dobio sam šamar od nje nakon što sam joj to rekao i tad sam se sjetio tatinih pisama. Pronašao sam kuvertu na kojoj je pisalo ” Otvori kada ćeš imati najgoru svađu s mamom”. Odlučio sam ga otvoriti.

“Sad još se ispričaj.

Ne znam oko čega ste se posvađali i tko je u pravu. Ali znam tvoju majku. Dakle, ponizna isprika je najbolji način da to riješite. Govorim o isprici na koljenima.

Ona je tvoja majka, dijete. Ona te voli više od bilo čega na svijetu. Znaš li ti što je sve prošla dok te rađala samo zato što joj je netko rekao da će to biti bolje za tebe? Jesi li ikad vidio ženu dok rađa? Trebaš li veći dokaz o njezinoj ljubavi od toga?

Ispričaj se. Ona će ti oprostiti.

Volim te! Tata”

Njegove riječi snažno su utjecale na mene. Odjurio sam do majčine sobe. Plakao sam. Pogledala me i vidio sam kako i ona plače. Sjećam se da je povikala “Što ti hoćeš sad?”. Prišao sam joj i zagrlio ju. Zagrlila je i ona mene. Oboje smo stajali u tišini. Nekoliko trenutaka kasnije smo se smijali i pričali o tati, o njegovim neobičnim navikama. Na primjer, jeo je salamu s jagodama.

Nevjerojatna dirljiva priča “Kad me više ne bude” autora Rafaela Zoehlera koju je prenio portal Bright Side rasplakala je mnoge ljude i inspirirala ih da učine nešto posebno za svoje bližnje te da još više cijene obitelj i trenutke provedene s njima.

Smrt je uvijek iznenađenje. Nitko ju očekuje. Nikad nismo spremni i nikad nije pravo vrijeme za to. Tako je bilo i s mojim ocem. Njegova smrt bila je neočekivana. Otišao je u dobi od 27 godina. Bio je mlad, ali rak ne bira svoje žrtve. Imao sam tada osam i pol godina, bio sam dovoljno star da mi nedostaje cijelog života. Da je prije umro, ne bih imao uspomena na njega. Osjećao bi se bolje, ali ne bi imao oca u svojem životu.

Sjećam ga se kako je bio društven i zabavan. Poljubio me u čelo prije spavanja i pričao mi viceve da se osjećam bolje. On mi nikad nije rekao da će umrijeti, čak ni dok je ležao u bolničkom krevetu spojen na razne cjevčice. Pravio je planove za narednih godinu dana, iako je znao da neće poživjeti ni naredni mjesec. Govorio je kako ćemo iduće godine ići na pecanje, kako ćemo putovati i posjetiti mjesta na kojima nikada nismo bili. Govorio je kako će sljedeća godina biti nevjerojatna. Živjeli smo isti san. Nasmijavao me do samog kraja.

I odjednom, iduća godina je završila prije nego je počela. Majka me pokupila u školi i otišli smo u bolnicu. Liječnici su nam rekli vijest bez puno osjećaja. Moja majka je plakala, a ja sam osjetio kao da me je netko udario. Mrzio sam taj tren tatu, osjećao sam se kao da me izdao. Vrištao sam od bijesa u bolnici sve dok nisam shvatio da mojeg tate zaista više nema.

S kutijom ispod ruke do mene je došla medicinska sestra. Kutija je bila puna zatvorenih omotnica s napisanim rečenicama tamo gdje bi trebala pisati adresa. Nisam mogao shvatiti što se događa. Onda je sestra izvadila jedno pismo iz kutije i dala mi ga. Rekla je: “Tvoj otac me je zamolio da predam ova pisma. Proveo je cijeli tjedan pišući ih i želi da ih pročitaš. Budi jak.”. Na omotnici je pisalo “Kad me više ne bude”. Otvorio sam ga.

“Sine, ako ovo čitaš to znači da sam ja mrtav. Žao mi je. Znao sam da ću umrijeti. Nisam ti ništa govorio jer nisam želio gledati kako plačeš. Mislim da čovjek na samrti ima pravo biti pomalo sebičan. Pa, kao što vidiš, još uvijek imam puno toga što te mogu naučiti. Uostalom, još puno toga ne znaš. Zato sam ti napisao ova pisma, a ti ih otvori u pravim trenucima, u redu? To je naš dogovor.

Volim te. Brini o mami jer ti si sad glava kuće.

Tvoj tata.
PS: nisam pisao pisma tvojoj mami. Ona je dobila moj auto.”

Prestao sam plakati dok sam gledao njegov loš rukopis. Pismo me nekako umirilo. Nasmijao sam se. Ta kutija mi je postala najvažnija stvar na svijetu. Rekao sam mami da ju ne otvara. Ta pisma su bila moja i nisam želio da ih itko drugi čita. Od tada je prošlo sedam godina. Moja mama je imala nekoliko dečkiju i nisam imao ništa protiv njih, ali ovaj zadnji mi se nije svidio. Nije imao poštovanja prema njoj. Zaslužila je nešto puno bolje od čovjeka kojeg je upoznala u baru.

Dobio sam šamar od nje nakon što sam joj to rekao i tad sam se sjetio tatinih pisama. Pronašao sam kuvertu na kojoj je pisalo ” Otvori kada ćeš imati najgoru svađu s mamom”. Odlučio sam ga otvoriti.

“Sad još se ispričaj.

Ne znam oko čega ste se posvađali i tko je u pravu. Ali znam tvoju majku. Dakle, ponizna isprika je najbolji način da to riješite. Govorim o isprici na koljenima.

Ona je tvoja majka, dijete. Ona te voli više od bilo čega na svijetu. Znaš li ti što je sve prošla dok te rađala samo zato što joj je netko rekao da će to biti bolje za tebe? Jesi li ikad vidio ženu dok rađa? Trebaš li veći dokaz o njezinoj ljubavi od toga?

Ispričaj se. Ona će ti oprostiti.

Volim te! Tata”

Njegove riječi snažno su utjecale na mene. Odjurio sam do majčine sobe. Plakao sam. Pogledala me i vidio sam kako i ona plače. Sjećam se da je povikala “Što ti hoćeš sad?”. Prišao sam joj i zagrlio ju. Zagrlila je i ona mene. Oboje smo stajali u tišini. Nekoliko trenutaka kasnije smo se smijali i pričali o tati, o njegovim neobičnim navikama. Na primjer, jeo je salamu s jagodama.

Izvor: 24sata.hr



Pratite nas na FB!
Lajkujte i podržite našu stranicu
×
Did you like it?
Share it on Facebook
  Pratite nas na Facebooku