“Ostala sam sama, moj sine, čudo sam ikako i živa…”

Srce u njenom slabašnom tijelu još kuca, ali se duša davno raspukla na komade… Čeka i sanja susret s najdražima.

57dd7c37-4b04-4e63-a836-22c50a0a0a64-hajrija-mrso-sa-fotografijama-djece

Suprug Ibrahim umro je prije agresije na BiH, sinovi Fadil i Adil živote su dali za slobodu domovine, kćerka Fada umrla je prije osam godina, a Hajriji Mršo iz Faočića kod Goražda ostali su samo tuga, bol i uspomene.

– Pogine mi ovaj stariji, do osam mjeseci i dva dana pogine i mlađi, umrije mi šćer, otišla mi snaha i sada sam sama. Moj sine, čudo sam i živa – govori Hajrija.

Dva udara

Fadil Mršo poginuo je 9. oktobra 1992. u Prači kod Pala. Bio je komandir čete 1. drinske udarne brigade, a odlikovan je “Zlatnim ljiljanom”. U napadu agresora na Crvene stijene 11. juna 1993. poginuo je i Adil Mršo. Crne vijesti majci je oba puta donio isti komšija.

– Kaže: “Hej, tetka, poginuo Fadil.” Mi zapomagamo, dođe i doktor, udariše inekcije meni i šćeri. Snaha ostala sa dvoje djece. Ovaj mali unuk nije ga umio ni zovnuti kad je poginuo, a unuka je imala tri godine. Mlađi sin kad mi je poginuo, heftu ništa nisam znala. Nisu mi mogli kazati. Ni dovući ga nisu mogli odmah, četnici ga zakopali. Najposlije, Bego Mršo kaže: “Idemo da ga izbavimo pa kad se nijedan od nas ne bi vratio.” Bile su mu svezane ruke i noge, ruke mu izbačene iz zemlje. Ne znam ni koliko su mina našli oko njega. Izvuku ga, ostane mu glava. Za mjesec, glavu mu donijeli i ukopali – govori majka dvojice šehida.

Kćerka Fada također je bila u Armiji RBiH kao kuharica. Teška bolest od majke Hajrije otrgnula ju je u miru. Sa starim fotografijama koje u pustom domu danas zauzimaju najbolja mjesta, 77-godišnja starica sjeća se teškog, ali sretnijeg vremena, kada su njena djeca bila živa.

– Uvečer sam prema onoj svijeći, ne znam ni šta je u njoj gorjelo, plela im čarape, krpila pantalone, sušila haljine kad dođu s linije. Grijali im vodu da se okupaju. A danas mene niko ne vidi, ostala sam sama k'o kukavica. Ne mora mi niko ništa donijeti, ovo što primim, može mi biti, jedino, ako hoće ko, malo drva nek’ mi uzme – kroz suze govori Hajrija.

Rodbina iz sela, snaha i unučad povremeno je obiđu, a predstavnici udruženja dođu na godišnjicu smrti sina. Nana Hajrija u međuvremenu je doživjela i dva moždana udara.

– Sine, dođe mi nekad da se ubijem. Prvi udar sam dobila po noći, u kupatilu. Ne znam ni koliko sam ležala. Ustala, svu glavu razbila. Razabrala se, ogledam se na ogledalo, krv mi se nali u oči. Umijem se, nađem rakije kojom masiram ruke, potopim šalče rakijom i nekako zaustavim krv – govori Hajrija Mršo.

Otkazala ruka

Drugi udar doživjela je za osam dana, dok je bila u posjeti unuci.

– Prvo mi je desna ruka otkazala. Ručamo, držim kašiku u ruci i nikako ne mogu da je podignem do usta. Kašika ispade, a ja sam se samo srušila nazad. Unuka i zet odvukli su me doktoru – objašnjava.

Hajrijinu tugu ništa ne može izliječiti, ali se pod stare dane može pokušati utješiti, bar nakratko razgovoriti, pogotovo na Dan oslobođenja grada, za koji su njeni sinovi dali svoje živote, a koji se obilježava sutra. Kaže da ju je rahmetli Elvedin Hrelja, nekadašnji načelnik Goražda, obilazio svakog mjeseca, a danas malo ko.

Bila sa svojom djecom

Kada je doživjela i drugi moždani udar, Hajrija je pomislila da će umrijeti i unuku i zeta je molila da je odvezu njenoj kući, da u njoj preseli. Oporavljala se danima, kaže, otkrivajući nevjerovatna sjećanja na taj period.

– Bila sam, sine, na onom svijetu. Došli mi unuk, unuka, snaha, bratići iz Sarajeva, ja nikog nisam znala da je tu. Ja sam bila sa mrtvima heftu, nisam nikako ovamo bila u kontaktu s narodom. Sve sam s djecom mojom bila, s Fadilom, Adilom, s Fadom i čovjekom Ibrahimom. I lijepo im je tamo, kao da nisu mrtvi. Kad sam kroz heftu došla sebi, unuka mi priča šta sam sve govorila – dodaje Hajrija.

Izvor: avaz.ba



Pratite nas na FB!
Lajkujte i podržite našu stranicu
×
Did you like it?
Share it on Facebook
  Pratite nas na Facebooku