Novinar napravio INTERVJU sa Ismetom Bajramovićem Čelom za kojeg tvrdi da je živ i da je u Siriji?!

Ako je suditi po srbijanskom novinaru Miroslavu Lazanskom Ismet Bajramović Ćelo je živ i ratuje u Siriji?!

5821bbe4-1e78-4b00-95fd-6f8c0a0a0a64-5491ca9d-a75c-4c9b-bea4-72725c338451-ismet-bajramovic-celo4-690x480-preview

Novinar beogradske Politike Miroslav Lazanski, kojem je tetka ratni zločinac Biljana Plavšić, objavio je “ekskluzivnu” priču iz Sirije, gdje je, navodno, obavio i intervju sa Ismetom Bajramovićem Ćelom.

Podsjetimo, Ćelo je mrtav već osam godina, kada je 17. decembra 2008. godine izvršio samoubistvo u svom stanu. Međutim, to nije spriječilo Lazanskog da objavi intervju s njim.

Prenosimo vam u cijelosti i bez intervencija “intervju”, koji je Lazanski napravio s Bajramovićem u Siriji.

“Zovu ga Ćelo, ime mu je Ismet Bajramović, bio je prije rata u BiH specijalac jedinice MUP-a u Sarajevu, jedinicu su zvali “vikićevci”. Poslije je bio u Avganistanu, pa u Iraku, sada je u Siriji. Nešto radi za UN, dobar je čovjek, ali ga u Damasku ipak zovu Ćelo CIA. Uz čaj, jer Ćelo ne pije kafu, dao mi je “obaveštajnu” pripremu za put u Alepo.

– Znaš stvari, sve ti je to dio sreće. Dakle, ideš prvo do Damaska, jer kroz Dariju se ne može, još je čiste, pa onda zazdiš pravo ka Homsu. Prvi ozbiljniji ček-point ti je kod Mišarfe. Vidjećeš šator, ispred njega stolić i na njemu crveni “Iskrin” telefon. Tu ti je šef jedan debeli Abdulah, dobra budaletina, ali samo koluta očima. Sa njim samo lijepo, nema prigovora i odnosa sa visine, kao ti si iz “Politike”. Ne pali to, taj te odmah pita znaš li Smaju iz Salamije. Pošto ne znaš Smaju iz Salamije, ne možeš proći.”

– Pa, šta onda da radim?

– Ponesi neke novine, on uživa da čita o krizi u Libiji, pokazuje to svojim vojnicima i kaže: Vidi kako se piče ovi ludaci u Libiji.

– Dobro, prolazim Abdulaha, šta dalje?

– Dalje, nailaziš na ček-point Batata, odnosno Salamije, tu ti je taj Smajo. Samo mirno, nema raspravljanja, smiješi se stalno, ako treba izljubi se sa vojnicima. Ako se pojavi Smajo, mene ne spominji. Možeš reći da ti je Abdulah rekao sve najbolje za njega. Sljedeći ček-point ti je Hasrija, tu pazi da ne produžiš pravo, jer put vodi direktno u Raku kod crnih turbandžija, pravo u ruke Islamske države. A te lole sa turbanima i “rej-ban” naočalima odmah sijeku vratove. Znači skrećeš lijevo i pravo ka Homsu. Ko te vozi?

– Vozač je iz Ministarstva informisanja, imam i vodiča, valjda znaju put.

– Put se stalno mijenja, jer ga Nusra front sa lijeve i ID sa desne strane presijecaju. Moraćete negdje da se vrtite u krug i po 50 kilometara da izbjegnete zasjede. Kada prođete Homs sve do Alepa nema zaustavljanja ni za mokrenje. Pun gas, prolaziš pravcem gdje su Nusra front i ID sa obje strane puta udaljeni nepun kilometar. Vidjećeš bunkere koji štite put, crne zastave su Hezbolah, žute su Avganistanci, crvenkaste šija-milicija, ima i Rusa u kamionima, Iranaca u Tojota džipovima, pa sirijska vojska i teritorijalna odbrana. Pazi kako vozite, nema mina na putu, ali ako naletite na neki geler, ode guma. I šta ćeš onda, crne turbandžije su tu, odmah pored puta. Zato reci vozaču da ne vozi više od 130. Ako pretjera, samo ga klepi po glavi, shvatiće odmah. Kada, inšalah, stigneš u Alepo, zovi me na 0930177751 da ti dam broj Valtera.

– Koji ti je sad taj?

– Moj jaran iz Zenice, mahala brate. On ti je šef međunarodnog komiteta Crvenog krsta u Alepu. Može da ti pomogne, da ti se nađe. Valter brine o svim ranjenicima u Alepu, ali svoje ime ne voli da reklamira.

– Dobro, imamo i mi počasnog konzula u Srbije u Alepu, gospodin Sargon Elijas, majka Srpkinja, otac Sirijac. Istina, zgradu u kojoj je kancelarija počasnog konzula Srbije razvalila je tenkovska granata. Nego, hvala ti Ismete za savjete.

– Ništa, buraz, vozdra i sretno.

Rano ujutro, otpravnik poslova Milan Vijatović i njegov zamjenik Veljko Piljak i ja odabrali smo pištolje. Da nam se nađu uz put. Ambasada u Damasku ima cijeli nasljeđeni arsenal oružja. Milan je uzeo CZ-99, Veljko revolver “kolt-38”, a ja “tetejac”. Milan i Veljko nisu do sada bili u Alepu, riješili su da obiđu počasnog konzula Srbije gospodina Sargona Elijasa. Uzeli smo vodu, sendviče, zavoje prve pomoći, zaštitne maske.

Sve je na putu bilo kao što je Ćelo predvidio. I crveni “Iskrin” telefon na ček-pointu Mišarfe i suludo brza vožnja od Homsa do Alepa. Abdulaha iz Mišarfe i Smaju i Salamije nismo sreli. Na ulazu u Alepo detaljna kontrola vojne policije. Na nebu ruski helikopteri i sirijski avioni, okolo tutnje topovi i terorista i sirijske vojske.

Alepo je predivan grad, takve vile nisam vidio nigdje u Evropi. U zapadnom dijelu grada koji drže snage sirijske armije, život skoro da je normalan, radnje i radnjice rade, postoje čak i butici sa svjetskim brendovima, rade i kafići, restorani. Za razliku od Damaska u Alepu su skoro sve žene pokrivene, jer je to prirodni strah od terorista, koji su blizu. Hrišćani su skoro svi otišli iz Alepa, a ovde su hriščanske porodice živjele duže od 600 godina.

Alepo nema struju, koriste se agregati. Nekadašnji industrijski centar Sirije u godinama surovog rata izgubio je svoju moć. Na svakih pet do sedam minuta na zapadni dio Alepa, gdje se nalazim, padne najmanje po jedna granata ili raketa. Juče je u napadima bombaša-samoubica i od raketa poginulo 12, a ranjeno 200 ljudi. Univerzitetska bolnica u zapadnom dijelu grada prepuna je ranjenika. Za danas je najavljen nastavak prekida akcija ruske avijacije, teroristima i civilima ostavljeno je osam koridora za izlazak iz istočnog dijela grada. No, teroristi Nusre fronta i ID ne žele ni da polože oružje ni da napuste grad…”, piše Lazanski u “Politici”.

Izvor: avaz.ba



Pratite nas na FB!
Lajkujte i podržite našu stranicu
×
Did you like it?
Share it on Facebook
  Pratite nas na Facebooku