“NEMOJTE PUNO OČEKIVATI”: Zeničanin koji se zaposlio kao medicinar u Njemačkoj

Njemačko tržište rada je od 2016. godine pristupačnije za radnike iz BiH. Posrednici prilikom zapošljavanja obećavaju mnogo, ali teorija je jedno, a praksa nešto drugo. Na svojoj koži je to osjetio Ismir Muslić.

muslic-zenica-njemacka-2-696x456

„Moja očekivanja nisu bila velika. Jednostavno sam želio raditi i zaraditi novac da prehranim porodicu. U BiH više nisam imao perspektivu”, ovim riječima Ismir Muslić iz Zenice u najkraćim crtama opisuje razloge zašto je prije godinu dana trbuhom za kruhom krenuo za Njemačku.

Ismir je prva poslijertna generacija koja je pohađala srednju medicinsku školu. Nakon srednje škole upisuje fakultet u Sarajevu kojeg, kako kaže, zbog porodičnih problema napušta nakon dvije godine. Nakon toga stažira u bolnici jer je planirao bolje sutra u medicinskoj struci potražiti u Italiji, koja je tada „bila aktuelna”.

Nakon neuspjelog odlaska u Italiju i nemogućnosti da radi u medicinskoj struci, sebe i porodicu je izdržavao radeći druge poslove. Prije dvije godine je ostao bez posla i jedina svijetla tačka mu je bila odlazak u Njemačku kojoj je potrebno medicinsko osoblje.

Probni rad pun patnje

Nakon što je upoznao posrednika za posao u Njemačkoj i njegova velika obećanja, Muslić dolazi na dva probna rada koja protiču, kako kaže: „neorganizovano i bez poštivanja dogovorenog”.

„U Minhenu i nije bilo tako loše, ali u Štutgartu je bilo katastrofalno. U BiH nam je obećano jedno, ali je u stvarnosti sve bilo drugačije. Prvo su nas pitali kada počinjemo raditi. Morali smo im objasniti da ne možemo početi dok ne dobijemo vizu i radnu dozvolu jer ne dolazimo iz zemlje koja je članica EU. Tu sam vidio da nešto ne štima i da im je naš posrednik očito rekao da mi odmah možemo početi raditi. Dva dana smo radili u bolnici u dvije smjene. Iako nam je bio obećan smještaj, hrana i novac za prevoz, spavali smo na odjeljenju na kojem su i pacijenti, jeli ono što smo ponijeli od kuće i troškove sami snosili. Nakon dva dana smo zamoljeni da napustimo bolnicu.”

Nakon što se vratio u BiH i potrošio i ono malo ušteđevine, Ismir se obraća drugom posredniku. Ovaj put bračnom paru iz Republike Srpske. Zahvaljujući njima, dolazi u jednu bolnicu u blizini Hamburga gdje se zapošljava na intenzivnoj njezi za plućne bolesnike.

„U Hamburgu sam se prvi put zaista susreo sa njemačkom kulturom, ljudima, načinom rada i razmišljanja. Poslodavac je za sva moja pitanja imao konkretan odgovor, a za sve moje probleme imao je konkretno rješenje. Bar sam tako mislio”, kaže Muslić.

Lažna obećanja

Obećana plata od 1.900 eura mjesečno (bruto), odnosno oko 1.300 eura (neto) Musliću je u početku bila dovoljna za život. Živio je u garsonjeri od 20 metara kvadratnih koju je mjesečno plaćao 430 eura.

Pored mjesečne kirije za stan, izdacima treba dodati troškove hrane, odjeće i naravno nešto uštedjeti i poslati porodici u Bosnu. Kada je došlo vrijeme spajanja porodice, čemu je Muslić težio od samog dolaska u Njemačku, nastaju problemi i obećanje posrednika u zapošljavanju u praksi izgleda sasvim drugačije.

„Prvo što sam morao priložiti uz dokumentaciju potrebnu za spajanje porodice je bio radni ugovor duži od šest mjeseci. Moj je trajao još četiri mjeseca i šefica mi ga nije željela produžiti jer tada još nisam imao potvrdu o poznavanju njemačkog jezika na nivou B2, što mi posrednik u zapošljavanju uopšte nije rekao. Rečeno je da je B1 dovoljan”, razočarano govori Muslić.

Pravovremeno informisanje i stručni savjet

„Kada je riječ o spajanju porodice, ta tema je veoma komplikovana i zahtjeva stručno znanje. Sve je potrebno raditi u dogovoru sa odgovornim uredom za strance, njemačkom ambasadom ili stručnim osobama”, kaže Dietmar Bandke, koji je zajedno sa suprugom Halidom otvorio kancelariju u kojoj medicinskom osoblju i njegovateljima iz BiH pruža informacije o zapošljavanju u Njemačkoj.

Bandke kaže da se zahtjev za spajanje porodice najranije može podnijeti nakon isteka probnog rada, koji obično traje šest mjeseci, jer tek nakon tog perioda se može govoriti o konkretnijem radnom ugovoru. Obrada dokumentacije u Njemačkoj ambasadi traje oko tri mjeseca jer se sve mora odvijati u saradnji i uz odobrenje ureda za strance.

„Za veću porodicu je potreban veći stan i mjesečna primanja moraju biti dovoljna za izdržavanje porodice, plaćanje kirije, grijanja, struje, vode, osiguranja, odjeće, obuće… Kao dokaz da to određena osoba posjeduje, prilažu se tri posljednje platne liste”, pojašnjava Bandke za Deutsche Welle.

Za kvalifikovane njegovatelje ovo i nije problem, dok je spajanje porodice za osobe koje rade kao asistenti njegovatelja, teško i skoro nemoguće izvodivo.

„Svi koji planiraju doći raditi u Njemačkoj, moraju se na vrijeme informisati i potražiti stručni savjet. Jer na kraju, ako sve ne bude realizovano, razočarenje je veliko i planovi o zajedničkoj budućnosti sa porodicom u Njemačkoj se rasprsnu kao mjehur od sapunice”, kaže Bandke.

„Zaboravite prevelika očekivanja”

Muslić je pronašao novog poslodavca i stvorio sve potrebne uslove za spajanje porodice. Dobio je neograničeni radni ugovor i pronašao veći stan. Bez obzira na loše iskustvo koje je imao zbog, kako kaže, nedovoljnog informisanja o uslovima zapošljavanja, Muslić svima koji planiraju doći raditi u Njemačkoj poručuje:

„Obratite se provjerenim agencijama i ozbiljnim ljudima koji će vas uvezati sa provjerenim poslodavcima. Otkako je građanima BiH olakšan pristup njemačkom tržištu rada, pojavio se veliki broj agencija koje šalju ljude, a da pri tome o njima kasnije ne vode nikakvu brigu”, kaže Muslić i ističe da ništa nije isto kao u Bosni.

„Ovo je uređena država u kojoj se zakoni moraju poštovati. Na početku ne treba imati prevelika očekivanja. To će doći samo po sebi, ali malo kasnije će doći ono o čemu se mašta u BiH. To se na početku mora zaboraviti”, preporučuje Ismir Muslić.

Izvor: Deutsche Welle



Pratite nas na FB!
Lajkujte i podržite našu stranicu
×
Did you like it?
Share it on Facebook
  Pratite nas na Facebooku