NAKON 70 GODINA BRAKA: Preživjeli dva rata, strah, glad i siromaštvo, a ono što 91-godišnji Hilmo sada radi za svoju suprugu slomit će vam srca

Po dva rata Hilmo i Almasa preturili su preko svojih pleća, po dva puta bili izbjeglice, zapamtili strah, glad i siromaštvo, a ono lijepo u njihovim je životima kratko trajalo.

57c94df3-edc4-4dd3-8b2b-5aae0a0a0a64-hilmo-i-almasa-preview

U poznim godinama, umjesto da ih prožive u miru, sačekala ih je Almasina bolest, pa život rastakan burnom balkanskom prošlošću na okupu drže samo ljubav i decenije provedene skupa.

Iduće godine Hilmo i Almasa Hadžić iz pograničnog mjesta Ustibar kod Rudog trebali bi obilježiti 70 godina braka. Hilmo ima 91 godinu, ali se još uvijek jasno sjeća noći u kojoj je u svoj dom doveo Almasu.

Zarobljeništvo u Njemačkoj

– Ja sam služio vojsku, a moj badženog Kasim radio u Setihovu na istovaru vagona na željeznici. On se upozn'o s njenom sestrom Džemilom, a ja s njom. Nju su tada ćerali u brigadu, na radnu akciju u Sarajevo. Jednom je išla, istovarala neku pšenicu, pa više nije htjela, tako da je jedva dočekala da pođe sa mnom. Uveče sam otiš'o, poveo jednu rodicu, za ruku i s vozom dođemo ovdje – kaže Hilmo.

U drugom svjetskom ratu bio je u zarobljeništvu u Njemačkoj, a u ovom posljednjem izbjegao u Priboj, pa u Suboticu, gdje su živjeli kod Almasine sestre. Vratili su se prvi u Ustibar, u vrijeme dok su u selu još bile desetine raseljenih Srba iz okoline Sarajeva. Za svoju kuću sa administracijom se uspio izboriti, ali je privremeni korisnik iz nje odnio sve što je vrijedilo. Sa minimalnom penzijom, na plodnoj zemlji pored Lima, bolji dani kao da su se nazirali. Međutim, starost je zakucala na vrata, a Hilmo u polje na ušću rijeke nije otišao već tri godine. – Ali opet sam svakog petka u Rudom na džumi. Imam jednog prijatelja, Muja iz Mioča, on nas pokupi s kolima i odemo na džumu, namirimo se, on me doveze. Da mi je rođeni brat ne bi mi valj'o tako – kaže Hilmo.

Moram deverati

Posljednje tri godine porodica Hadžić proživljava dane teže i od ratnih i izbjegličkih. Zbog teške deformacije kičme Almasa je ostala paralizirana. Iako je očigledno da nije, na naše pitanje odgovara da je dobro, da je ništa ne boli i da joj ništa ne fali.

– Već dvije godine samo sjedeći može izaći na verandu. Tako da ja deveram s njom. Šta ćeš, moraš. Sad su nam u socijalnom rekli da ćemo svakog 27. u mjesecu imati po 166 maraka pomoći – pojašnjava Hilmo Hadžić.

Šta ako ona ostane sama…

Djece nisu imali, komšija nema mnogo, pa Hilmo svakodnevno brine o svojoj supruzi iako je i njemu briga potrebna. Zanemariti je, kaže, ne bi mogao, jer pamti godine koje su proveli skupa.

– Imam one pempase, pa je polahko odvedem i okupam, peškirom posušim. Uveče, ako vi dođete da zaspite to i ona. U dan je pomalo prenese. Nisam je ostavio niti bih, ne daj Bože. Evo koliko godina smo u braku nikad jedno drugom nismo rekli ružnu riječ. Mora se deverati, pa dokle vidjećemo. Ne zna se čija je smrt preča, ali daj Bože da je nadživim, jer šta će ona ako ostane sama – priča nam Hilmo.

Izvor: avaz.ba



Pratite nas na FB!
Lajkujte i podržite našu stranicu
×
Did you like it?
Share it on Facebook
  Pratite nas na Facebooku