KURBAN BAJRAM U KUĆAMA ČIJA VRATA NIKO NE OTVARA: “Meni je Bajram svaki dan kad imam šta uz hljeb lijepo pojesti”

Hata Hirkić živi sama u selu Kutuzero na tridesetak kilometara od Srebrenice. Posljednjih nekoliko kilometara je „ljuti” makadam, tako da mene i vozilo kojim sam došao, nazad vraća šlep služba za pomoć na putevima.

Hata najprije iznenađena nenadanom posjetom kaže da se ovdje, nakon rata, vratila prije petnaest godina čim joj je „donacija napravila kuću”.

Ne žali se na svoj život.

„Ovih godina do sad je dobro bilo. Sad sam malo oboljela, operisala sam žuć a malo me plaši što mi je kuća od klizišta napukla. Borim se nekako jer boriti se moram, nema druge, nebo visoko a zemlja tvrda, ne može insan nazor da umre”, kaže ova starica vedrog duha na kraju sedme životne decenije. Na moje pitanje kako i od čega živi, ona kaže:
„Imam nešto penzije pa se podmirim povremeno u gradu za duži period jer najbliža prodavnica mi je15 kilometara daleko. Posijem u bašči po malo svega i tako meni to bude dovoljno. Za drva mi je sad malo poteško jer u godinama sam i ne mogu sama da ih sakupljam k'o prije, pa moram kupiti, ali eto prodala sam nešto šljiva i ovo kupila”, pokazuje na gomilu složenih drva.

Hata je u ratu izgubila muža, ima i dva sina, jedan je invalid, žive u Federaciji BiH. Dolaze samo kad se ona razboli.

„Ja tamo ne mogu. Nešto me guši i ovdje mi je najbolje a i oni imaju svoje živote. Ne znam hoće li mi ko doći da čestita Bajram. Ipak ću ja pitu ukuhati. Obično neko od komšijske djece donese kurban. Moji ne dolaze. Nužda zakon mijenja, moramo se boriti sa tim kako nam je jer „ako budeš ček'o zaprške iz sela nećeš zapržiti graha“, a sad je postala moda da se obilaze ženini a jok materini. Ja sam ipak zadovoljna“ kaže sa osmijehom Hata Hirkić.

Hatino selo je u planinskom kraju Srebrenice dok Zapolje, u kojem živi Ramo Husić, je nadomak rijeke Drine u opštini Bratunac. On je demobilisani borac bez posla i ikakvih primanja. Invalid je sa odstranjenim dijelom pluća i svaki dan mora na terpije u tridesetak kilometara udaljeni Bratunac.

Meni je Bajram svaki dan kad imam šta uz hljeb lijepo pojesti

„Snalazim se kako znam i umijem. Idem pješke, stopiram pa me ponekad neko poveze jer 15 maraka nemam za prevoz a živjeti se mora, nema druge. Meni je Bajram svaki dan kad imam šta uz hljeb lijepo pojesti. Trebao bih se radovati Bajramu jer ja jesam Musliman ali ne znam da li će mi Bajram nešto lijepo donijeti. Nadam se ipak jer drugo ništa i nemam a prisiljen sam da živim od toga ako mi neko nešto da”, kaže Ramo zahvaljujći unaprijed svima koji bi mu nešto eventualno pomogli i dodaje: „ Hvala svim ljudima dobre volje. Da Bog da, da uvijek imate, da vas Alah sačuva i nagradi“.

Azem Mehanović ima 71 godinu i živi u drvenoj brvnarici kraj puta za jezero Perućac, u Osatu, na dvadesetak kilometara od Srebrenice. Prije rata kao i svi Osaćani bio je neimar, radio privatno kao građevinski radnik diljem biše zajedničke države. Privatnici građevince i tad kao i danas, gotovo nikad ne prijave a kamo li osiguraju.

Radnog staža nema, tako ni penzije, samim tim ni za osnovne životne potrebe. Pitam ga kako preživljava?

“Ja to najbolje znam kako. Ljeti s'kupljam gljive i bilje i prodajem. Malo za zimnice. Težak život, ali šta ja mogu, drugo nemam”, škrt je na riječima ovaj sitni starac.

Azem u drvenoj brvnarici nema kupatilo i WC. Donedavno nije imao ni vode blizu “pa neki dobri ljudi i komšije kupiše plastično crijevo, mobom iskopaše kanal i sad ima česmu pred kućom”. Obećaše i kupatilo koje priželjkuje:

“To bi mi bio najljepši bajramluk (bajramski poklon op.autora). U životu ih nisam dobio mnogo. Ne nadam se da će se to desiti i za ovaj Bajram ali bih volio.Na samoću i težak život sam navik'o jer drugo i nemam”, kaže ovaj skromni i tihi starčić.

Hadž i klanje Kurbana

Uz Kurban Bajram ide i obavljenje hadža. Hadžija Meho Ustić pripada staroj, uglednoj, zanatlijskoj, srebreničkoj porodici u kojoj iz svake generacije po neko ponese titulu hadžije, i tako već generacijama.

“Moj prađedo Mustafa je, koliko se ja sjećam, prvi obavio hadž. I sa ženske strane, otac moje nene, znači takođe moj prađed je zajedno sa Mustafom bio na hadžu. Moj otac Enez je takođe bio hadžija. Iza toga moja sestra Zejneba i ja smo obavili hadž a nadam se da će to uraditi moj sin i unuk”, kazuje Hadžija dok njegov sin Ahmed sa osmijehom i odobravanjem prati naš razgovor i šiša mušteriju jer je i tradicija brice njihova porodična tradicija.

Hadžija Meho za neupućene kazuje i ovo:

“To je peta islamska dužnost po kojoj je svaki musliman dužan da u toku života jednom obavi hadž, odnosno da posjeti (Božiju kuću) u Meki, mezar božijeg poslanika Muhameda u Medini i druga sveta mjesta, ukoliko mu to imovinsko stanje dopušta. Hadžije obred u Meki obavljaju pet dana i nastoje što više vremena provesti pored Kabe koju obilaze sedam puta i u Poslanikovoj džamiji moleći se za oprost grijeha ne samo za sebe i svoje bližnje već i za komšije i prijetelje, Za mene je poseban, nezaboravan bio boravak na brdu Arefat kada se na jednom mjestu našlo dva miliona ljudi” kaže hadži Meho, a o običajima koji idu uz Bajram on dodaje:

“Običaji uz Ramazanski i za Kurban bajram su isti, sa razlikom što se za Kurban bajram u božije ime žrtvuje određena vrsta životinje (Kurban) . Kurbansko meso se dijeli po starom običaju. U pravilu, jedna trećina ostaje domaćinu, druga se dijeli rodbini, komšijama i prijateljima i treća se daje najsiromašnijim, kako bi i oni na taj način osjetili radost Bajrama. Kurbane najčešće dijele djeca. Idu od vrata do vrata dijeleći kurbane i čestitajući Bajram rodbini, prijateljima, komšijama za šta dobivaju bajramluke (poklone), obično sitan novac, slatkiše itd”, kaže stari Hadžija za kraj.

Izvor: dw.com



Pratite nas na FB!
Lajkujte i podržite našu stranicu
×
Did you like it?
Share it on Facebook
  Pratite nas na Facebooku