KAKO JE SVE KRENULO PO ZLU ZA SIRIJU: Pet i pol godina rata, a povod je bio…

Više od 320 000 poginulih, preko 2 miliona povrijeđeno i preko 10 miliona raseljenih osoba rezultat su pet i pol godina dugog rata u Siriji, koji je zamuzimanjem istočnog Alepa od strane provladnih snaga ušao u novu, potencijalno i posljednju fazu koja će završiti pobjedom Bašara al-Asada, iranski sponzoriranog Hezbollaha i Rusije, a porazom mnogih pobunjeničkih grupa, od umjerenih (u mjeri u kojoj još postoje) do radikalnih islamističkih.

Također, i diplomatskim porazom zapadnih sila i arapskih država na čelu sa saudijskim režimom koje su godinama pomagale pobunjeničke grupe.

Uzroke i početak ovog rata nemoguće je ograničiti na samo jedan faktor. Zapadni mediji krivnju će uglavnom slaviti na autoritarni režim Bašara al-Asada koji je 2000. naslijedio svog oca Hafeza na čelu države. Iako su mnogi očekivali da će Bashar omekšati kruti režim svojeg pokojnog oca, to se nije dogodilo – zahtjevi za demokratskim izborima tokom proljeća 2001. u Damasku završili su hapšenjem najeksponiranijih vođa protesta i cijela stvar se smirila, prenosi Jutarnji.

Asad odbio sudjelovati u invaziji na Irak

No, nekoliko godina kasnije Bašar al-Asad je odbio sudjelovati u američkoj invaziji na Irak, zbog čega se režim našao na meti Busheve administracije koja je potiho počela destabilizirati njegovu vladavinu financiranjem različitih opozicionih grupa, poput Kurda i ekstremnijih frakcija sunita što je trebalo podići tenzije među etničkim i religijskim grupama (74 posto stanovništva bili su sunitski muslimani, dok su ostale muslimanske skupine, među njima i Asadovi alaviti, činili tek 13 postoji populacije, dok su različite kršćanske crkve činile oko 10 posto populacije). Ironično, istovremeno su Busheva i Asadova administracija sarađivale u tajnim operacijama CIA-e protiv njihovog zajedničkog neprijatelja, al-Qaide.

Do 2011. godine i Arapskog proljeća Sirija je bila relativno stabilna autoritarna država, ali opterećena velikim klasnim razlikama u kojim su alaviti i bogatiji sunitski muslimani iz Alepa i Damaska dobro živjeli, dok su uglavnom konzervativniji suniti živjeli u velikom siromaštvu. Uz to je državama bila opterećena i velikim brojem izbjeglica iz Iraka (preko milion kroz nekoliko godina) i visokom nezaposlenošću mladih, što je uz prethodno spomenute akcije CIA-e stvorilo plodno tlo za klasne, ali i međuetničke i religijske sukobe.

Napokon, na valu protesta u drugim muslimanskim državama uz obalu Sredozemnog mora, neupitno ohrabrenih i često pomaganih od obavještajnih agencija zapadnih sila, u Siriji je buknulo nezadovoljstvo protiv Asada te su protesti protiv njegove vlasti počeli u martu 2011. godine, s prvim većim okupljanjem građana 15. martu u Damasku.

No, incident za koji se često piše da je zapalio prvu iskru dogodio se u gradu Derra, jednom od siromašnijih dijelova države, početkom kobne 2011. godine. Tada su 16-godišnji Mohammad i njegovih pet prijatelja na zid ispisali grafite koji pozivaju na svrgavanje Asada:

– Nismo rekli našim roditeljima jer smo znali da će nas to dovesti u nevolje – rekao je Mohammad za Reuters dvije godine kasnije iz susjednog Jordana.

Kobni grafiti maloljetnika

– Tokom noći 22. februara neko je napisao na zid “Nema predavanja, nema škole do kraja vladavine Bashara al-Asada”, dok je neko drugi napisao “Odlazi, Bashar”. Ja sam počeo pisati “Tvoje vrijeme dolazi, Doktore” (što je tada bio popularni nadimak za Asada) – ispričao je dalje Mohammad. Usred čina spazili su ih zaposlenici škole po kojoj su šarali te su dječaci pobjegli ne samo s lica mjesta, nego i od vlastitih porodica kako bi se sakrili.

Tokom sljedećih dana pet Mohammadovih prijatelja, svi između 13 i 15 godina, je uhapšeno s još desetak drugih mlađih demonstranata. U pritvoru su ispitivani i mučeni zbog čega je sve više građana počelo protestvovati dok to nije preraslo u opću pobunu protiv Asadove vlasti. Na ulice su izašle i sigurnosne snage režima te su ubili četiri osobe zbog čega su stvari eskalirale u siromašnom gradu i okolnim područjima. Uskoro su se demonstracije proširile i na ostale gradove širom zemlje.

Iako su u samom početku demonstranti tražili niz reformi, povećanje ličnih i političkih sloboda, puštanje političkih zatvorenika i kraj korupcije (zbog čega su i mnogi izašli na ulice) to se početkom aprila pretvorilo u opći zahtjev da Assad odstupi s vlasti. Režim je isprva čekao da se ispušu, no ubrzo ih je Assad počeo silom gušiti, zbog čega su i demonstranti uzeli oružje u ruke – sirijska je vojska počela s općim napadima na demonstrante, a do kraja maja u sukobima je poginulo više od hiljadu civila i 150 vojnika, dok je hiljade uhapšeno. Početkom juna u pokrajini Idlib, koju pobunjenici i danas drže, počeo je i prvi značajni oružani ustanak protiv vlasti.

Mnogi vojnici su odbijali pucati na demonstrante te su prebjegli na njihovu stranu, a 29. jula je sedam odbjeglih časnika iz sirijske vojske osnovalo Slobodnu sirijsku vojsku s ciljem da sruše režim. Obuhvaćeni kasnije raširenim terminom “umjerene opozicije” zapadne sile vidjele su Slobodnu sirijsku vojsku kao ključnog saveznika te im slale velike količine oružja i druge pomoći.

No, kako su godine prolazile i sukob eskalirao u građanski rat koji je razorio Siriju, među opozicijskim grupama prvo su se javili pa u nekim dijelovima i počeli dominirati džihadistički elementi poput nekadašnjeg ogranka al-Qaide u Siriji i Iraku, al Nusre (koja je u međuvremenu postala samostalna teroristička organizacija pod nazivom Fatah al-Šam). Usprkos tome, zapadne sile su dugo vremena slale oružje svim opozicijskim grupama, čak i onim radikalnima.

Odnos snaga u Siriji se nekoliko puta promijenio

U pet i pol godina se odnos snaga nekoliko puta promijenio; Asad se neko vrijeme nalazio i pred gotovo sigurnim porazom, u 2014. u sukob se uključio i ISIS s velikim ofanzivama na istoku podijeljene i ratom rastrgane države, a važan faktor u ratu postali su i Kurdi pod čiju je kontrolu pao sjeveroistočni dio države, što je zabrinulo obližnju Tursku.

Režim se na vlasti kroz najteža vremena za Asada držao zahvaljujući pomoći Irana koji je naoružavao i koordinirao šiitske milicije iz Iraka i naročito Hezbollah koji se u rat uključio iz obližnjeg Libanona. Kad se u septembru 2015. uključila i Rusija, ratna plima se počela nepovratno okretati u korist Asada, a kontra rascjepkanih pobunjeničkih skupina koje su istovremeno imale nedovoljnu podršku zapadnih sila (iako ne i Turske) da bi se mogle oduprijeti ojačanoj sirijskoj vojsci, Hezbollahu i ruskim snagama koje su snažno stale iza sirijskih vlasti.

Izvor: avaz.ba