ISPOVIJEST ŽENE KOJA JE IZAŠLA IZ SEKTE: “Mojih 12 godina u paklu Jehovinih svjedoka…”

Marija Jovanović (29) iz okoline Beograda za portal Nadlanu otkriva kako ju je porodica „uvukla“ u kandže Jehovinih svjedoka i kroz šta je sve prolazila da bi ponovo počela da živi normalnim životom.

devojka-tuga-yayimages-650x433

Na prvi pogled, Marija je sasvim obična mlada žena. Ima supruga i dvoje djece – sina od četiri i kćerkicu od dvije godine. Živi u skromnoj ali urednoj kući na periferiji Beograda; nedavno je počela da radi u prodavnici zdrave hrane i, poput većine ljudi u Srbiji, jedva sastavlja kraj sa krajem. Ali, ne žali se. Objašnjava da je srećna što ima ikakav posao i dodaje da joj ne pada teško što po povratku s posla sa suprugom i njegovim roditeljima odlazi da obrađuje baštu.

– Hoću da znam šta moja djeca jedu – kaže kroz osmijeh. – Brat i ja smo odrastali na suvoj hrani; naša majka nije imala vremena da se bavi kuvanjem jer je puno radila, pa smo sve troje bili anemični i bolešljivi. Jedino je očuh bio boljeg zdravlja, jer je često odlazio kod rođaka u selo i hranio se zdravije. Ali, da njega nije bilo, ni nas troje verovatno ne bismo prošli kroz pakao…

Razvod roditelja – početak „novog života“

Marija je dijete razvedenih roditelja. Otac ih je napustio kad je ona imala sedam, a brat tri godine.

– Nisu se slagali, bili su dva svijeta – objašnjava Marija.

Majka se brzo preudala.

Imala sam nepunih devet godina kad je očuh došao da živi sa nama – priča Marija. – Dopadalo mi se što ništa nije moglo da ga izbaci iz takta; bio je dobar prema mojoj majci, a brata i mene gledao je kao svoju djecu. Jedino nas je smaralo što je od nas tražio da se pomolimo čim ustanemo, prije svakog obroka i prije odlaska na spavanje. Moja majka je ateista, zato mi je cijela priča o molitvama izgledala malo uvrnuto. Ali, nismo imali kud; vremenom, navikli smo se na molitve koje nam je on dao ispisane na parčetu hartije…

„Raj“

Naizgled idilični život sa novom „glavom porodice“ počeo je da poprima nove obrise kada su Marija i njen brat od očuha dobili šarene brošure pune slika na kojima je, kako je očuh tvrdio, predstavljen raj.

– Branio nam je da gledamo televiziju i tjerao nas da naglas čitamo priče koje nas nisu zanimale. U njima je bilo riječi o smrti kao o spasenju, o dolasku ’tvorca’ koji će preuzeti na sebe sve naše muke i brige… Kakve brige smo brat i ja mogli da imamo u to vrijeme? Interesovali su nas samo igranje sa vršnjacima i prve dječije simpatije… Nismo smjeli da slušamo muziku kao naši vršnjaci, po cijeli dan u kući se slušala neka čudna duhovna muzika. Kad smo se požalili majci, govorila nam je da ćutimo – prisjeća se Marija.

Izolacija

Društvo nije smjela da pozove u kuću. Nije slavila rođendane posle jedne žurke na kojoj je drug iz razreda došao u dukserici sa printom grupe „Ajron mejdn“:

– Očuh se zgranuo kada je to video, i zabranio mi je da dovodim društvo. Preventive radi, isto je tražio i od brata. Kad smo se jednom poslije škole zadržali sa društvom u školskom dvorištu, propisno nas je izgrdio i od tada počeo da nas sačekuje poslije časova. Nismo mogli da mrdnemo od njega. Tjerao nas je da se družimo sa nekim starijim ženama koje su dolazile u našu kuću, a koje su imale isti blaženi osmijeh kao i on. Sjedeli smo za trpezarijskim stolom, mirni kao bubice, i pravili se da slušamo ono o čemu su pričali. Kad bi se zamorili, davali su nam one iste brošure sa šarenim slikama i tjerali nas da im čitamo naglas priče o ’spasenju’. I tako satima, danima, godinama – prisjeća se naša sagovornica.

U Srbiji postoji više od 60 vjerskih zajednica. Sve imaju ista prava, zagarantovana Ustavom. Zbog toga je „nemoguća misija“ prijaviti djelovanje neke sekte, osim ukoliko ona direktno ne ugrožava nečiji život. I, naravno, nijedna vjerska zajednica ne priznaje da ima sektaške postulate.

Malo po malo, otuđeni od vršnjaka i stvarnog života, Marija i njen brat počeli su da prihvataju poruke iz brošura.

– Bili smo lijepo vaspitana deca, nismo psovali niti se tukli; zato nam je bilo nepojmljivo što su naši drugovi u školi znali da se pokoškaju ili da opsuju kad se iznerviraju. Očuh nam je stalno govorio da je to ružno, da će oni završiti u paklu, a mi u raju kad dođe vrijeme za to. Iako mi je ta rečenica zvučala čudno, jednom sam je i sama izgovorila kada se moja drugarica iz klupe ostrvila na nemirnog dečka iz razreda koji ju je povukao za kosu. Od tada, a imala sam 13 godina, svi su počeli da mi se smiju i da me izbjegavaju. Povukla sam se u sebe, tražeći utočište u porodici koja je već bila izolovana od komšiluka i rodbine – navodi Marija.

„Nećeš u školu, nego u crkvenu portu“

Kad je trebalo da upiše srednju školu, očuh se usprotivio. Rekao joj je da je mnogo važnije da propagira „pravo Hristovo učenje“, nego da „sjedi zaludna u školskoj klupi i uči, jer ionako posao neće naći, a i ako ga bude našla, radiće sa ljudima koji je nisu dostojni i koji ne razumiju smisao ovozemaljskog života“.

– Umjesto u školu, poslao me je u obližnju crkvu; moj zadatak bio je da sjedim u porti i razgovaram sa ljudima koji dolaze da se mole. U početku je odlazio sa mnom, a onda, kad se uvjerio da dobro obavljam zaduženje, pustio me je da sama dijelim brošure i pričam o stvarima koje su ’zapisane i koje će se sigurno desiti’. Tada nisam znala da mi je mozak bio ispran; do te mjere sam zaglibila, da sam čak i sa sveštenikom ulazila u filozofske rasprave, ubeđujući ga da tumači Bibliju na pogrešan način. Bio mi je cilj da ga ’spasim’, i ne sluteći šta radim – prisjeća se Marija.

Vremenom, njihova kuća postala je stecište Jehovinih svjedoka. Dok su njeni prijatelji išli u školu, odlazili na žurke i izlazili po klubovima, Marijin radijus kretanja svodio se na crkvenu portu i kuću. S gorčinom u glasu dodaje da je bila posebno ponosna na sebe kada je uvela stotog člana u „život dostojan pravednika“.

Životna drama zbog brata

A onda se dogodio preokret. Kada je Marija napunila 19 godina, njenog brata je Hitna pomoć iz škole odvezla u bolnicu. Operacija je bila jedini način da preživi.

– Ni očuh, ni majka ni ja nismo pristali, jer Jehovini svedoci nikada ne primaju tuđu krv. Doktor nas je uzalud molio, objašnjavao nam je da će brat uspjeti da se izvuče ako mu odstrane tumor, i da samo od nas zavisi da li će preživeti ili ne. Brat je još bio maloletan, pa je roditeljski pristanak bio neophodan. Zahvalili smo mu i objasnili da naša vjera ne dopušta primanje tuđe krvi. Srećom, te je u hodniku bio rođak našeg oca; odmah ga je pozvao i objasnio mu o čemu se radi. Otac je dojurio i bolnicu i dao pristanak da brat bude operisan. U tom trenutku, mrzela sam ga iz dna duše. Danas shvatam da je učinio pravu stvar, ne samo za brata, već i za mene – ispovijeda se Marija.

Povratak kod oca

Majka i očuh bili su ogorčeni na nju. Po povratku kući, rekli su joj da može samo da spakuje stvari i ode.

– Nisam imala kud, otišla sam kod oca. Poslije gotovo deset godina življenja po postulatima koje propagiraju Jehovini svjedoci tata nije mogao da me prepozna; ipak, prihvatio je da budem sa njim i njegovom novom porodicom, i obećao je da će mi pronaći posao – priča Marija.

Upoznavanje novih ljudi na nju je djelovalo kao hladan tuš. U početku je odbijala da komunicira; vremenom, uz polusestre, maćehu i oca koji su imali puno prijatelja počela je da se opušta.

– Majka i očuh se nisu javljali, i to mi je jako teško padalo. Trebalo mi je dvije godine da se priviknem na normalan svjiet, na ritam života koji podrazumijeva spremanje kuće, pripremanje kuvane hrane, kafu sa komšijama, izlaske u bioskop… Bila sam najsrećnija kada je tata jednog dana došao sa mojim bratom i obećao da ćemo ubuduće svi živjeti zajedno. Brat je bio blijed, ispijen i dezorijentisan, jednako pogubljen kao i ja dok sam živjela sa majkom i očuhom. Nije se uklapao u okruženje, samo je ležao, šetao po dvorištu i ćutao. Tada je kod nas počeo da dolazi prosijedi čovjek kog je tata predstavio kao svog prijatelja. Razgovarao je sa nama, pogotovo sa bratom. Naknadno smo saznali da je to bio neuropsihijatar koji je radio sa žrtvama sekti – navodi Marija.

Povratak u realnost

Prestruktuiranje pogleda na svijet trajalo je pune četiri godine otkako je Marijin brat završio u bolnici. Doktor je, kaže naše sagovornica, bio blag ali uporan; kad mu je rekla da je počela da izlazi sa mladićem iz kraja, bio je presrećan.

– Marija, ljubav će te izliječiti, vratiće te na pravi put. Naučila si da živiš u sadašnjosti, da prihvataš stvari onakvim kakve jesu; brat i ti ste godinama živjeli u magnovenju, ispranih mozgova. Niste mogli da birate, bili ste suviše mali da biste se suprostavili željama očuha i majke. Sada možete, i ja ću uvijek biti tu da razgovaramo ako se pokolebate i poželite da se vratite na stari put – prepričava Marija rečenice koje će joj, tvrdi, zauvijek ostati urezane u pamćenje.

Nisu poklekli. Čak ni onda kada su na vrata očeve kuće zakucale dve smjerne gospođe, držeći u rukama šarene brošure.

– Otvorila sam im vrata, ne dozvoljavajući da uđu u kuću. Bile su uporne, ali ne više od mene. Poželjela sam da viknem na njih, da ih trgnem, ali sam shvatila da nemam dovoljno znanja da ih vratim u realnost. Danas strogo motrim na ljude koji dolaze u Nebojšinu i moju kuću. Ne želim da naša djeca prođu kroz pakao kroz koji smo prošli brat i ja – zaključuje Marija.

Izvor: nadlanu.com



Pratite nas na FB!
Lajkujte i podržite našu stranicu
×
Did you like it?
Share it on Facebook
  Pratite nas na Facebooku