ISPOVIJEST MLADIĆA (37) IZ NORVEŠKE: “Plaća je preluda, ne žalim nimalo što sam otišao!”

Romano Jurić (37) Dalmatinac je koji živi u arktičkom krugu, u gradu u koji ponekad navrate i polarni medvjedi.

12063722_533327023486478_4415997379687386149_n

Romano je rodom iz Primoštena, po struci ugostitelj. Dugo je živio u Zagrebu, a zatim je, nezadovoljan životom u Hrvatskoj, odlučio otići. Kako nema obitelj, nije mu se bilo teško odlučiti na takav potez.

Iz Hrvatske u najbogatiju zemlju svijeta

I gdje bi krenuo, nego u najbogatiju državu na svijetu – Norvešku. Tamo živi već više od dvije godine, od čega godinu i pol na krajnjem sjeveru, na Svalbardu, novreškom arhipelagu smještenom u Arktičkom oceanu.

“Dosad sam jako zadovoljan učinjenim i veselim se svakom novom danu u ovom ledenom raju na zemlji”, priča Romano, i dodaje, “Ljudi uvijek pitaju zašto sam otišao pošto sam imao jako dobar posao za hrvatske uvjete, kao i dodatne poslove kojima sam si mogao osigurati solidan život. Nije to bilo ono što bih ja želio, kvaliteta života kakvu bih želio. Potaknut iskustvima drugih ljudi koji su uspjeli u svojoj namjeri, rekao sam si ako ne probam cijeli život ću si predbacivati. Otišao sam u nepoznato…”

Teško navikavanje na polarne noći

U Norveškoj nije poznavao niti jezik, niti kulturu, a klima je osobita priča za nekoga s Jadrana. Na puno toga se trebalo naviknuti.

“Prvi dani u Norveškoj su mi bili teški. Bez obzira što sam došao u ljeto i nisam osjetio klimatski šok. Sam sa sobom, s hrpom životopisa ispod ruke… Dnevno sam ih dijelio dvadesetak. Posao sam pronašao nakon četrdesetak dana. Ne moram vam uopće opisivati kako je živjeti mjesec i pol dana u glavnom gradu Norveške bez ikakvih primanja. Zaliha novca se otopila neposredno prije pronalaska prvog posla. Ali kad čovjek jasno vidi svoj cilj i vjeruje u sebe, druga opcija osim uspjeha ne postoji.”

U prvo je vrijeme simultano radio nekoliko poslova, ali je na to gubio previše energije. Vidio je da će teško dalje. A zatim je čuo za Svalbard.

“Čuo sam za ‘čudesan otok’ ispod Sjevernog pola, 1000 kilometara sjeverno od najsjevernije točke kopnene Europe. Uzbuđivala me sama pomisao da ću pričati s nekim tko živi tamo. Krenuo sam u potragu za poslom i kroz dva dana bio sam u kontaktu s vlasnicom hotela u Longyearbyenu, koja je tražila radnika u hotelskom restoranu i baru. Nisam dvojio ni sekunde i u roku tjedan dana bio sam u najsjevernijem naselju na svijetu”, priča o svojem neobičnome radnom mjestu Romano.

“Sada polarne dane i noći podnosim odlično, a ne mogu reći da je tako bilo prvih par mjeseci. Ali surovi uvjeti te učine prilagodljivijim, čak mislim da čovjeka i mijenjaju. Da li negativno ili pozitivno, znat će moji bližnji, ali ja mogu reći da sam zasad presretan.”

Iako prije odlaska u Norvešku Romano nije znao niti riječ norveškog danas, nakon dvije godine života na sjeveru, kaže kako solidno komunicira s gostima i u svakodnevnom životu. Za ikakav napredak u poslu, norveški jezik mora naučiti. Radno mjesto od dolaska na Svalbard nije promijenio.

Tipičan polarni radni dan

“Na radnom mjestu vlada opuštenost, nemate poslodavca koji vam je stalno nad glavom, gazdarica prema zaposlenicima ima povjerenje. Radim šest do osam sati. Na to se nije teško naviknuti”, priča Romano.

“Budim se oko 10 ujutro s obzirom da uvijek radim popodne i imam privilegiju duže odspavati. Popijem kavu u stanu ili nekom od kafića u gradu, ovisno o vremenskim uvjetima. Dok je polarna noć rjeđe se šeće okolo pošto zna biti dosta surovo. Noć, vjetar, hladnoća, polarni medvjedi koji zalutaju u grad. Ništa strašno, hahaha!”, objašnjava Primoštenac posebne uvjete Svalbarda.

“Ručak uglavnom sam kuham, ali ponekad odem kod prijatelja u stan na ručak ili u neki od restorana. Posao počinje u 16 sati pa radim do 22 ili 24, ovisno o količini posla. Nakon toga opuštanje u stanu uz glazbu ili TV. Rutina se mijenja tek kad imam slobodne dane.”

Romano kaže kako je Svalbard ogromno prostranstvo čudesnih ljepota koji je jednostavno grijeh ne istražiti. Puno toga se tu može, dani se mogu potpuno ispuniti.

Stanarina kao dvije hrvatske plaće

Trenutno živi u unajmljenom stanu. Stanarina mu iznosi dvije prosječne hrvatske plaće, no s obzirom na norveški standard, to i ne predstavlja pretjerano veliki problem. Svaki mjesec nešto i uštedi za putovanja.

“Zaključio sam da se, nakon nekog razdoblja života u Norveškoj, može riješiti dosta stvari kada govorimo o lagodnom i normalnom životu. Vjerujem da ima Hrvata u Norveškoj koji će reći da im je teško. Je, teško je, borimo se. Ali na kraju sve dođe na svoje”, priča Romano, kojemu najviše ipak nedostaje domaća hrana. Kaže kako u Norveškoj sve lijepo izgleda, ali okus je nikakav.

Na Svalbardu namjerava ostati još barem pet godina, a nakon toga će se najvjerojatnije vratiti u Oslo, grad koji mu se jako svidio.

Izvor: Croexpress



Pratite nas na FB!
Lajkujte i podržite našu stranicu
×
Did you like it?
Share it on Facebook
  Pratite nas na Facebooku