Ima li ko da čuje ovaj vapaj? UŽASNO NASILJE NAD DJEČAKOM: VADILI MU OKO, POVRAĆAO JE KRV OD BATINA…

N.G. iz Vojvodine, koji je veći dio školovanja proveo kao žrtva brutalnog nasilja i kao žrtva sistema koji na takve stvari žmuri napisao je potresno pismo i poslao ga Dragani Janković, majci tragično preminulog dječaka Alekse koji je 2011. godine zbog vršnjačkog nasilja izvršio samubistvo.

Momak je, želeći da ostane anoniman, riješio da podjeli svoju priču kako bi podržao Aleksin zakon koji nikako da dođe na red u Skupštini Republike Srbije.

Pismo ovog mladića prenosimo u cjelosti:

“Rođen sam 1998. godine u jednom malom gradu u Vojvodini, naizgled dijete kako i svako drugo.

Početkom mog obrazovanja u osnovnoj školi nije bilo problema u komunikaciji i druženju sa mojim vršnjacima. Bio sam jedan od najboljih učenika, dok nije počelo vršnjačko nasilje. U drugom razredu OŠ moj drug iz odjeljenja me je zbog sitne rasprave gurnuo na lavabo, te sam povrijedio glavu. Krv, nesvjestica, vrtoglavica, tu sam se prvi put bolje upoznao sa nasiljem koje me je pratilo do kraja OŠ. Vršnjačko nasilje je bilo prisutno do četvrtog razreda osnovne škole, ali ne u toliko opasnoj mjeri, kako se nastavilo kasnije. Kada je počeo peti razred, gdje se rastajemo od učiteljice i upoznajemo sa nastavnicima, za mene je počeo pravi životni pakao.

Bio sam bukvalno džak za boks jer, vremenom, kako su moji drugari iz odjeljenja sve češće mene maltretirali, tako su se i vršnjaci iz ostalih odjeljenja nadovezivali, da bih kasnije trpio nasilje od čitave smjene! Kako smo mjenjali učionice zbog nastave, gotovo na svakom odmoru sam dobijao batine, makar i šklepanje po glavi u prolazu, ne mogu da kažem da je samo boljelo, bilo je mnogo ponižavajuće njihovo smijanje, što mi se urezalo u sjećanje, pa danas kad god čujem da se neko smije makar i iz pozitivnog razloga, u meni to budi negativna sjećanja. Nasilje je bilo progresivnog tipa, postepeno je sve išlo ka gorem. U petom razredu sam toliko bio maltretiran, depresivan, povučen, namjerno sam kasnio na svaki prvi čas kao bih maksimalno mogao da smanjim stepen nasilja, ali nije previše pomagalo.

Peti razred sam ponavljao. Iako sam se u pravom smislu te riječi svakodnevno obraćao psihološko-pedagoškoj službi moje tadašnje škole, koja je uglavnom obavljala razgovore sa tom djecom i sa mnom, jednom je moj brat od tetke u mojem prisustvu izjavio da se on priključio ekipi koja me maltretira da ne bi bio odbačen od društva!

Upućivan sam od strane škole na redovne seanse psihologa u IZZZDIOV-u, o čemu svjedoče i brojni izvještaji psihologa da sam depresivan i da sam žrtva vršnjačkog nasilja. U policiji i SHMP sam vrlo poznat bio u tom periodu, jer je policija dolazila da me brani od sačekuša, ili da uzima izjave poslije batinjanja, kada bi ih SHMP pozivala. Koliko sam imao RTG snimaka glave… Koliko su moji roditelji bili u strahu za mene, uz njihovo maksimalno, a minimalno od strane škole zalaganje, problemi se nisu riješavali.

U šestom razredu sam dobio veoma jak udarac u oko, koje mi je jedva spašeno, iz kojeg je krv curila, a taj učenik je dobio smanjenje ocjene iz vladanja??? Tortura u toj školi koja je bila obljepljena flajerima “Škola bez nasilje” je daleko od toga bila.

U šestom razredu sam osjetio nasilje od strane nastavnika geografije prvi put. Čas je taman počinjao, a on nije mogao da smiri đake kada je trebalo da počne s gradivom, pa je mene ni krivog ni dužnog, povučenog, koji ni na koji način nije remetio nastavu, nekoliko puta raspalio po potiljku.

Moji roditelji su to prijavili direktoru, ali je njemu trebalo nekoliko godina do penzije, te se ispred tadašnjeg direktora škole izvinio mojim roditeljima i protiv njega nije pokrenut disciplinski postupak.

Nedugo nakon tog incidenta na predlog IZZZDIOV-a mjenjam školu, u kojoj su mi prvi dani bili kao iz bajke, druženje, igra, sve je bilo super. Ali, s obzirom na to da je mali grad u pitanju, a da je moja prethodna škola udaljena nekoliko kilometara od moje nove škole, nasilje je polako počelo i u novoj školi. To je bilo veoma frustrirajuće jer znam da nisam provocirao drugu djecu ni na koji način, ali jednostavno nisam nikako mogao da zaustavim nasilje.

Krajem šestog razreda doživljavam nasilje seksualnog tipa, a tog dana i panični napad sa poremećajem srčanog ritma, pa se iz SHMP transportujem na odjeljenje Kardiologije IZZZDIOV-a i gde mi biva ordinirana terapija antiaritmikom. Kardiolog me zbog prevelikog stresa upućuje psihijatru, koji ordinira terapiju antidepresivom i sedativom. Lijekovi, naravno, mogu da pomognu u zdravstvenom stanju, ali ne mogu da smanje nasilje, te poslije nekoliko kontrola psihijatar predlaže da osnovno obrazovanje (sedmi i osmi razred) završim vanredno, što i činim.

Srednju školu ne upisujem što zbog straha od nasilja, što zbog lošeg zdravstvenog stanja, već je odavno vanredno pohađam, u Novom Sadu. Nasilje je uglavnom prestalo poslije toliko vremena, ali je sada prisutno ignorisanje od strane vršnjaka, te u mom gradu ne mogu da se družim, izlazim, radim sve što bi radila osoba moje starosne dobi.

S obzirom na to kroz šta sam sve prošao i kroz šta trenutno prolaze žrtve vršnjačkog nasilja, a svi smo toga svjedoci što preko medija, što uživo, PODRŽAVAM PREDLOG ALEKSINOG ZAKONA i smatram da bi bilo neophodno što je pre moguće da se isti usvoji i primjenjuje u praksi”.

Ima li ko da čuje ovaj vapaj? Koliko još ovakvih priča treba da završi u medijima prije nego što se dozovemo poameti?

Izvor: Noizz