GANUT ĆE VAS DO SUZA: U braku ili ne, ovo biste trebali pročitati

3381

Kad sam te noći stigao kući, dok je moja žena servirala večeru, primio sam je za ruku i rekao:

– Moram ti nešto reći.

Sjela je i jela u tišini. Primijetio sam bol u njenim očima.

Odjednom nisam znao kako otvoriti usta. Ali morao sam joj dati do znanja što mislim.

– Želim razvod, rekao sam smireno.

Nije izgledala iznervirano mojim riječima, nego me tiho upitala:

– Zašto?

Izbjegavao sam njezino pitanje. To ju je razljutilo. Odbacila je pribor za jelo i počela vikati na mene…

Te noći nismo više razgovarali. Plakala je. Znao sam da je htjela saznati što se dogodilo s našim brakom. Ali nisam joj mogao dati zadovoljavajući odgovor, izgubila je moje srce zbog Ivane. Nisam je više volio. Samo sam je žalio! S dubokim osjećajem krivnje, napravio sam sporazum za razvod koji je navodio da njoj pripadne naša kuća, naš auto i 30 % uloga u mojoj firmi.

Pogledala ga je i onda poderala na komadiće. Žena koja je 10 godina svog života provela sa mnom za mene je postala stranac. Bilo mi je žao njenog uzaludno potrošenog vremena i energije ali nisam mogao povući što sam rekao jer sam jako volio Ivanu.

Počela je jako plakati predamnom, što sam i očekivao.

To njeno plakanje za mene je zapravo bilo pravo olakšanje. Ideja o razvodu, koja me opsjedala nekoliko tjedana, činila se sada čvrščom i jasnijom.

Slijedeći dan, došao sam kući jako kasno i našao je za stolom kako nešto piše. Nisam večerao nego sam otišao direktno u krevet i odmah zaspao jer sam bio umoran od ispunjenog dana sa Ivanom.

Kad sam se probudio, ona je još uvijek bila za stolom i pisala. Nije me bilo briga pa sam se okrenuo i nastavio spavati. Ujutro mi je prezentirala svoje uvjete za razvod: nije htjela ništa od mene, ali je trebala odgodu od mjesec dana do rastave.

Zahtijevala je da se u tih mjesec dana oboje trudimo živjeti normalno koliko god je to moguće. Njeni razlozi su bili jednostavni: naš sin ima ispite u tih mjesec dana i nije htjela da ga opterećujemo našim propalim brakom.

To je za mene bilo prihvatljivo. Ali imala je još jedan zahtjev, htjela je da se prisjetim kako sam je nosio u našu svadbenu sobu na dan našega vjenčanja. Zahtijevala je da je u tih mjesec dana, svako jutro nosim iz naše spavaće sobe do prednjih vratiju.

Mislio sam da je totalno poludjela. Ali da nam te zadnje zajedničke dane učinim podnošljivima, pristao sam na njene čudne zahtjeve. Rekao sam Ivani kakve uvjete mi je žena postavila za razvod… Glasno se smijala i mislila da je to apsurdno. Bez obzira na njene trikove, mora se suočiti sa razvodom, rekla je prezrivo.

Moja žena i ja nismo imali nikakav fizički kontakt otkad sam ja izrazio svoju želju za razvodom. Dok sam je nosio prvi dan oboje smo djelovali nespretno. Naš sin je pljeskao iza nas:

– Tata drži mamu u naručju.

Te riječi su me pogodile. Od spavaće do dnevne sobe pa do vratiju, hodao sam preko 10 metara s njom u naručju. Zatvorila je oči i tiho rekla:

– Nemoj našem sinu govoriti za razvod. Kimnuo sam glavom, pomalo uzrujan.

Spustio sam je pred vratima. Otišla je čekati autobus za posao. A ja sam se odvezao sam do ureda. Drugi dan bilo nam je puno lakše. Oslonila se na moja prsa. Mogao sam osjetiti miris njezine bluze. Shvatio sam da nisam tu ženu pogledao pažljivo već dugo vremena. Shvatio sam da više nije tako mlada. Imala je nekoliko bora na licu i kosa joj je bila prosijeda. Naš brak je na njoj ostavio danak. Na minutu sam se upitao što sam joj to učinio.

Četvrti dan kad sam je podigao, osjetio sam kako se osjećaj intimnosti vraća. To je bila žena koja je dala 10 godina svog života za mene.

Peti i šesti dan osjetio sam kako osjećaj intimnosti opet raste.

Ivani nisam rekao ništa o tome. Kako je tih mjesec dana odmicalo, postajalo je sve lakše nositi je. Možda me svakodnevna vježba učinila jačim. Jedno jutro birala je što će obući. Isprobala je nekoliko haljina ali ni jedna joj nije pristajala.

Zatim je uzdahnula:

– Sve su moje haljine postale prevelike…

Odjednom sam shvatio koliko je smršavjela i da je to zapravo razlog što mi je postajalo sve lakše nositi je. Odjednom mi je sinulo… Nosila je toliko tuge i gorčine u srcu. Nesvjesno sam pružio ruku i pogladio je po glavi.

Naš sin je došao u tom trenutku i rekao:

– Tata vrijeme je da nosiš mamu van. Gledajući svaki dan kako njegov otac nosi mamu u naručju, za njega je postalo bitan dio života. Moja žena ga je dozvala da se približi i čvrsto ga zagrlila. Okrenuo sam glavu na drugu stranu jer sam se bojao da bi se mogao predomisliti u zadnjoj minuti. Tada sam je primio u naručje, hodajući preko spavaće do dnevne sobe, pa u hodnik. Njezine ruke obgrlile su moj vrat tako prirodno i nježno. Držao sam je čvrsto, baš kao i na dan našega vjenčanja.

No njezina sve lakša tjelesna težina me činila jako tužnim. Zadnji dan, kad sam je držao u naručju, jedva sam koraka mogao napraviti. Naš sin je otišao u školu.

Držao sam je čvrsto i rekao:

– Nisam primjetio da je u našem životu nedostajalo intimnosti.

Odvezao sam se do ureda… Istrčao iz auta bez zaključavanja vrata. Bojao sam se da bi me svaka odgoda natjerala da promijenim mišljenje. Hodao sam gore.

Ivana je otvorila vrata a ja sam joj rekao:

– Žao mi je ali ja više ne želim razvod.

Pogledala me zapanjeno, a zatim dotaknula moje čelo.

– Imaš li groznicu, pitala je. Maknuo sam joj ruku s moje glave.

– Žao mi je, Ivana, rekao sam, neću se razvesti. Moj bračni život je bio dosadan vjerojatno zato što ni ona ni ja nismo cijenili pojedinosti u našim životima, a ne zato što više nismo voljeli jedan drugog. Sada shvaćam da od trenutka kada sam je nosio u naručju na dan našega vjenčanja, sam je trebao tako nositi dok nas smrt ne rastavi. Ivana kao da se odjednom probudila. Opalila mi je šamarčinu, zalupila vrata i briznula u plač.

Otišao sam. U cvjećarnici na putu kući sam naručio buket cvijeća za moju ženu. Prodavačica me pitala što napisati na kartici. Nasmijao sam se i napisao:

– Nositi ću te svako jutro dok nas smrt ne rastavi.

Te noći sam stigao kući s cvijećem u ruci i osmijehom na licu. Trčao sam gore po stepenicama, da bih našao svoju ženu u krevetu – mrtvu.

Borila se s rakom mjesecima, a ja sam bio toliko obuzet Ivanom da nisam ništa primjetio. Znala je da će ubrzo umrijeti i htjela me spasiti od bilo kakve negativne reakcije našeg sina na razvod. Barem sam u očima našeg sina ispao brižan suprug…

Mali detalji u vašim životima su ono što je stvarno važno u vezi. To nije vikendica, auto, nekretnine, novac u banci. To samo stvara okruženje pogodno za sreću, ali ne može dati sreću u vama.

Dakle, nađite vremena da budete prijatelji i napravite one male stvari jedan za drugoga da izgradite intimnost.

Da imate pravi sretan brak! Ako ne podijelite ovu priču, ništa se neće dogoditi.

Ako to učinite, možda spasite nečiji brak.

Mnogi od životnih neuspjeha su ljudi koji nisu shvaćali koliko su bili blizu uspjeha kada su odustali.

Izvor: kameleon.ba



Pratite nas na FB!
Lajkujte i podržite našu stranicu
×
Did you like it?
Share it on Facebook
  Pratite nas na Facebooku