Bošnjak i Srbin zajedno pokušavaju preživjeti: “Kakav rat, rat nam je i sad…”

Mještani sela Daljegošte su početkom rata bez ispaljenog metka napustili svoje kuće i prešli u Srbiju. Zamjena za Vozuću nije uspjela. Kuće su srušene. Nakon rata se nekoliko Bošnjaka vratilo i počelo iz početka.

O rijetkom primjeru organizovanog izlaska velikog broja ljudi, bez ikakvog nasilja, govori Edhem Edo Omerović. Edo se, nakon rata, među prvima vratio u Daljegoštu gdje sa suprugom i danas živi uspješno baveći se stočarstvom. O tome svjedoče brojne medalje sa sajmova stoke. Prije rata je bio građevinski preduzetnik. O događajima iz marta i aprila 1992. u ovom kraju kaže: „Tradicija dobrih komšijskih odnosa i suživota ovdje ima dugu tradiciju. U atmosferi pred sami rat ovdje se i dalje osjećao miris mira. U Drugom svjetskom ratu muslimani i Srbi su spašavali i čuvali jedni druge. I mi i oni smo mislili da će tako biti i ovog puta, ako do rata dođe. Stanje se naglo mijenja nakon 17. aprila i prvih incidenata u opštini Srebrenica.”

„Milicija je osvanula u uniformama policije RS. Komandir Marko Milanović mi je poslao poruku da dođem u Skelane na razgovor jer smo se od prije poznavali. Priča je bila: vidiš kakvo je stanje, vodite računa da ne dođe do kakvih incidenta, jedan ispaljeni metak bi mogao izazvati sukobe velikih razmjera itd. Trajalo je to sve do 16. maja i našeg odlaska iz sela. Sedam dana prije toga, svakodnevno smo imali sastanke. Delegacija od nekoliko ljudi iz Daljegošte, na čijem sam bio čelu, uz garancije, već formiranih srpskih vlasti, silazila je u Skelane na pregovore i dogovore, koji su se mijenjali iz noći u noć. Komandant tzv. srpske odbrane je bio Živojin Jašić zvani Boban iz susjednog sela Crvica.”

„On je brinuo za našu bezbijednost, bili smo i ostali dobri prijatelji i nakon rata sve do njegove smrti. On je 15. maja sa još nekim ljudima bio ovdje u mojoj kući i zajedno smo gledali ono što se desilo u Tuzli. Pala je odluka da već sutradan krenemo i pokušamo proći jer je bio dogovor da izvršimo zamjenu sela sa Vozućom kod Lukavca. U automobilima i autobusima, sa ličnim stvarima i onim šta je ko mogao ponijeti, 16. maja 1992. godine u 15:00 sati više od 600 je prešlo most u Skelanima. Prihvatio nas je Crveni krst”, kaže Edo Omerović.

Izbjeglice u Makedoniji

Kada su prešli most u Skelanima, Daljegoštani autobusima dalje nastavljaju put kroz Srbiju. Dogovor je bio da svoja sela zamijene sa Srbima iz Vozuće kod Lukavca. Plan je propao nakon napada na kolonu JNA koja je izlazila iz Tuzle i Daljegoštani su se razišli. Neki su prešli ponovo iz Srbije u BiH u Loznici. Jedan dio njih je neko vrijeme boravio u prihvatnim centrima u Srbiji, a najveći dio je produžio za Makedoniju gdje je većina ostala do kraja rata. Edu sa porodicom najprije prihvata komšija iz susjednog sela Gajo Milosavljević koji je imao kuću i u tadašnjem Titovom Užicu, zatim sa članovima šire porodice, neko vrijeme biva kod sestre u Priboju i napokon i oni odlaze u Makedoniju.

Duhovni mir na svom ognjištu

Danas, 25 godina kasnije, u cijeloj Velikoj Daljegošti samo iz jedne kuće se vidi dim i dimnjaka. Tako se ovdje kaže kako bi se potvrdilo da neko tu živi. U praznom selu, kojim dominira velika novoizgrađena džamija, živi samo Ševal Hodžić i njegova supruga. Dvije kćerkice dovozi vikendom, radnim danima su u internatskom smještaju u Potočarima gdje idu u školu. Ševal ih o svom trošku, svakog petka, dovozi kući, a u ponedjeljak ujutro vozi natrag.

„Živim od svog rada. Imam nekoliko ovaca i na jednom dunumu zemlje sam zasadio maline. Deveramo nekako. Može se preživljavati, čovjek da nije gladan, da ne čeka ničiju milostinju i da može izdržavati porodicu. Za nešto više teško je ali mi smo i sa malo zadovoljni. Ovdje sam na svom, dišem punim plućima i nekako sam ispunjen ovim mirom i tišinom. Ne znam kako bih se navikao kad bih morao preseliti negdje u buku velikog grada”, kaže Ševal.

U Maloj Daljegošti pustoš i korov. Sve kuće u selu, koje su njihovi vlasnici 1992. godine ostavili pune i ključeve predali srpskim vlastima, devastirane su, opljačkane i spaljene. Poslije rata je samo jedna obnovljena. U njoj su prvi povratnici Fatima i Ševko Aljić:

„Kad čovjek dođe u godine sve mu je teško. Moja Fatima i ja smo sami. Kćerke su se udale, imaju svoju sreću. Rijetko dođu. Ranije smo držali ovce sad ne možemo brinuti o njima. Imamo dvije koze, za malo mlijeka. Do doktora je daleko, nema prevoza. Taxi uzme 30 maraka, zimi ne može ni da dođe”, jada se Ševko.

U porušenom selu je na mjestu kuća nekoliko brvnarica, bez toplotne izolacije i vode što je donacija jedne austrijske humanitarne organizacije. Neke su prazne. U jednoj je Mehmedalija Tanković. Supruga mu je umra prošle godine i sad živi sam: „ Šest godina se ovako mučim. Zimi hladno, ljeti vruće, nemam vode ni kupatila. Dolazile komisije i obećavale napraviti kuću i ništa. Nikad nisam dobio ni ekser pomoći. Imao sam novu dvospratnicu prije rata“, pokazuje Mehmedalija nagorjele zidine. „Čuvao sam 70 ovaca dok mi žena nije umrla. Sada dvadeset, ostale sam prodao, posadio malo malina i od toga nekako preživljavam.”

U drugoj brvnarici je Hasan Beganović sa suprugom. I njegova, nekada nova velika kuća, srušena je do temelja. „I meni su dolazile neke komisije deset puta, obećavali napraviti kuću i nikad ništa. Već šest godina smo supruga i ja ovdje u drvenoj šupi. Nekima prave kuće u kojima ne žive ili dođu jednom godišnje na vikend. Takvih je u našoj opštini puno. Ja držim nekoliko ovaca i od toga živimo. Zarasli su nam putevi. Da nam opština makar hoće mašinom očistiti put da možemo ući u svoje njive i koristiti ih, lakše bi smo živjeli. Samo obećavaju pred izbore i onda zaborave”, kaže Hasan.

Bošnjak i Srbin žive kao braća

Iz Daljegošte se strmim i uskim putem spuštamo u zaseok Arapovići ili „u rijeku” kako mještani kažu. Pored puta trojica odraslih i jedan mladić. Nasjekli gomilu kolaca za zasad malina i odmaraju. Elvir Harbaš je sa porodicom boravio u kolektivnom smještaju u Srebrenici. Od Bošnjaka se ovdje on prvi vratio i ostao do danas. S ponosom pokazuje na dječaka koji vješto barata motornom pilom: „To je moj sin Enes. Kada smo se vratili imao je tri ili četiri mjeseca. Sada ide u deveti razred osnovne škole u Skelanima. Godinu dana smo živjeli bez struje. Djeca su sad evo gotovo odrasla. Živimo kako se može. Ako odeš raditi možeš i preživjeti. Imam i nešto svojih malina koje obrađujem, a ove kolce ljudi naručili, pa da nešto zaradimo”, pokazuje Elvir na naslagana drva.

Elviru pomaže Srbin, komšija i školski drug, Siniša Savić. Na naše pitanje kako se živi kaže: „Eto kako se živi. Moram za Njemačku. Nema posla nigdje, i ako šta radiš, malo je gazdi da ti plate pošteno. Ovako malo sa Elvirom, ako zaradimo 10 -20 maraka, da se može preživjeti. Čim mi pasoš bude gotov odoh u Njemačku da radim. Bio sam u Rusiji. Nema gdje nisam bio trbuhom za kruhom. Zadnji put sam tri mjeseca u Moskvi radio i čovjek mi na kraju nije platio. Da ga ubijem odoh na robiju, žaliti se nemaš kome i šta ćeš”, kaže Siniša. Kako se ti i Evir slažete? Pričate li o ratu?, pitamo Sinišu:

„Kakav rat, rat nam je i sad, borba da preživimo samo što se ne puca. Sa Elvirom se bolje slažem nego sa rođenim bratom. Dijelimo sve i pomažemo jedan drugom ako možemo kad šta zatreba. Znamo nekad podijeliti zadnjih 20 maraka što on ili ja imamo u džepu”, zavrašava priču Siniša.

Izvor: Deutsche Welle