“Bolje se u BiH živi s 1000 nego u Njemačkoj s 3000 KM”

nejmacka-kamiondzija

Ovdje vas svako poznaje i voli,

A, tamo niko poznati vas neće;

Bolji su svoji i krševi goli

No cvijetna polja kud se tuđin kreće

Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba,

Neće vas grijat kô što ovo grije;

Grki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije

U samo nekoliko stihova sažeo je Aleksa Šantić davne 1896. osjećaje koji i danas prate veliki broj Hercegovaca. Ovaj kraj od davnina je poznat po odlascima na privremeni rad, a najnoviji val iseljavanja počeo je ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju. Najčešće odredište je Njemačka u kojoj, prema pričama mnogih, teku med i mlijeko. Dovoljno je samo doći, a posao, plaća, stan… te čekaju, međutim, priče sagovornika Večernjeg lista govore drugačije. U Posušju, općini Zapadnohercegovačkog kantona od davnina poznatoj po ovoj vrsti migracija, razgovarali su s Tomislavom, Mariom, Ivicom i dvojicom Ivana koji su probali život izvan BiH. Svi oni vratili su se u rodni kraj te savjetuju da se dobro promisli prije napuštanja svojih domova.

Mario Čutura u Njemačku je otišao zbog, kako kaže, finansijskih poteškoća, nadajući se kako će za kratko vrijeme radom u ovoj zemlji riješiti svoje probleme. Jer takve priče kruže po Hercegovini. Međutim, vrlo brzo uvjerio se da su priče jedno, a stvarnost nešto potpuno drugo. Uspio je izdržati godinu dana, finansijski problemi su i danas tu te nije siguran da bi opet napravio isto.

“Otišao sam u Njemačku zbog finansijskih poteškoća. Naime, bio sam žirant za kredit i zbog određenih komplikacija sam ga morao vraćati. U Njemačkoj sam izdržao godinu dana, bilo je teško jer mi je porodica ostala ovdje. Kako je vrijeme prolazilo shvatio sam da se ne može vratiti kredit za godinu dana, nego je za to potrebno mnogo više jer nisu ni u Njemačkoj uvjeti kao što su bili ili kao što se to priča. Gorak je to kruh”, priča Mario.

Ističe kako se to može vidjeti iz mnogih priča naših ljudi koji rade u Njemačkoj.

“Ja sam život tamo iskusio na vlastitoj koži, tako da ne bih nikome poželio da ode iz nekakvoga inata u Njemačku. Treba dobro razmisliti prije te odluke”, navodi Mario koji je radio u Njemačkoj na baušteli.

Radi se, kako ističe, od 9 do 10 sati po svim vremenskim uvjetima. Poslije toga dolaziš u stan koji je prazan ili pun nekih nepoznatih ljudi čije su misli također uz porodice. Nešto se večera, ode se na spavanje i ujutro opet na bauštelu. Na pitanje kakva je zarada, Mario kaže kako to ovisi o tome radiš li “na papire” ili “na crno”.

“Nije to ni neki novac, ako te poslodavac prijavi na puni iznos, satnica je znatno niža. Kad se radi ‘na crno’, nešto se može zaraditi, ali tada si na meti finansijske policije i brojnih drugih institucija”, priča Mario kojeg smo našli na radnom mjestu.

“I troškovi su ondje veliki. Oni koji dođu s obitelji u startu imaju ogromne troškove, a oni koji dođu sami, a porodicu ostave kući, teško mogu osigurati i sebi i njima pristojan život. Evo, ovdje u Posušju radim poslove na mikseru i zaradim plaću koja mi je sasvim dovoljna za život i vraćanje kredita. Umorim se, ali sam svaku večer kući sa svojima”, završava svoju priču Mario.

Njegov sumještanin Tomislav Bešlić u Njemačkoj je uspio izdržati pola godine te se ne misli nikada više tamo vratiti.

“Nigdje se ne živi bolje nego u Hercegovini. Ovdje se s malo može puno toga, a tamo, u Njemačkoj, tamo je naš čovjek i gladan i žedan”, kaže Tomislav koji se po povratku odlučio baviti vinogradarstvom i poljoprivredom. I on je, kao i Mario, radio na baušteli.

“Skup je tamo život, nije to kako se ovdje misli. Ako hoćeš da ti nešto ostane sa strane i da pošalješ kući svojima, onda si ti tamo i gladan i žedan. Živjeti tamo i hraniti se kvalitetno te u isto vrijeme prehranjivati porodicu u Hercegovini je nemoguće, barem ako radiš na baušteli gdje sam ja radio”, kaže Tomislav.

Ljeti se, kaže, radi od 10 do 12 sati, ali je tada i nešto bolja zarada, dok se zimi radi kraće pa je i zarada manja, a uvjeti rada lošiji. Posao se mora završiti u danom roku, nije bitno pada li kiša, snijeg, je li temperatura u minusu ili 40 stepeni u plusu…

“Naši ljudi nisu upoznati sa situacijom tamo, možda je nekad u Njemačkoj bilo puno bolje, ali sada velik broj naših ljudi, pogotovo onih koji rade na baušteli, a takvih je najviše, živi u neljudskim uvjetima”, priča Tomislav koji kaže kako nije požalio što je otišao u Njemačku jer se sam uvjerio kako to nije tako kao što se priča te je počeo više cijeniti rodni kraj.

“Ovdje je Amerika, samo puno naših ljudi to još ne vidi”, poručuje Tomislav dok na ugodnih 20 stepeni u Posušju pred svojom konobom s dvojicom prijatelja pije vino koje je sam proizveo bez bilo kakvih hemijskih dodataka i šećera. Ističe kako se može živjeti od poljoprivrede.

“Evo, i prije nekoliko dana su me zvali da mi otkupe sve vino, ali ja ga ne prodajem još jer nemam velike količine”, kaže Tomislav koji ne isključuje mogućnost sadnje većeg vinograda na svom imanju.

Kako na kamenu ima kruha, potvrđuju i priče Ivice Bešlića i Ivana Landeke koji su se na rodnu grudu vratili iz Zagreba. Obojica imaju članove obitelji u Njemačkoj, međutim, njima nije padalo na pamet ići u tuđinu, nego baš suprotno, vratiti se u Posušje. Obojica su bila zaposlenici Ministarstva obrane RH, prošla su rat, Ivica se oženio i zasnovao porodicu u Zagrebu gdje je imao svoj stan , a žena posao.

“Otišao sam u Hrvatsku 1990. gdje sam se uključio u hrvatsku policiju, prošao sam sva ratišta u RH. Nakon rata sam radio aktivno u Hrvatskoj vojsci, kasnije sam penzionisan. Supruga je imala posao u Zagrebu, imali smo svoj stan. Nakon što smo dobili djecu, odlučili smo se dovršiti kuću u Posušju u cilju da nam to bude vikendica. Budući da sam godinu dana, dok se ta kuća pravila, bio intenzivno u Posušju, uvidio sam da se i ovdje može lijepo živjeti od vlastitog rada. Razgovarao sam sa suprugom koja je pristala napustiti posao i doći živjeti u Hercegovinu”, priča nam Ivica.

Kaže kako je i sam bio iznenađen njenim pristankom jer je Zagorka. “Oženio sam se iz Hrvatskog zagorja, jednog mjesta između Klanjca i Kumrovca, između Tita i Tuđmana”, smije se Ivica.

Dodaje kako se na nagovor kolege počeo baviti proizvodnjom zdrave hrane i sadnjom smilja, od čega se može lijepo živjeti.

“Obilazio sam države po Evropi gdje su naši Hrvati koji su se odselili prije puno godina i uspoređivao sam kako žive ljudi na tim područjima i u Hercegovini te došao do zaključka kako je neusporedivo lakše i jednostavnije ovdje živjeti. Svi ti ljudi koji odlaze odavde nikad stvarno ne odu jer stalno razmišljaju o povratku i u mislima su ovdje. Zašto ne ostati i pokušati nešto stvoriti ovdje”, kaže Ivica navodeći kako su mu glavni motiv za povratak bili ljudi koji su otišli iz rodnog kraja na čijim se licima vidi da nisu sretni.

Uz to, navodi, život je ovdje jeftiniji. “Život u Zagrebu bio je skuplji za jednu trećinu nego ovdje. Samo za režije izdvajao sam 2000 kuna, što je ovdje nečija plaća”, kaže Ivica. Za razliku od Ivice, Ivan Landeka se iz Zagreba vratio sam te je obitelj zasnovao baš u Posušju.

“Nakon završetka vojne karijere shvatio sam da i u Posušju ima kruha. Tu sam zasnovao obitelj. Imam četvero djece. Počeo sam se baviti pčelarstvom i sada imam ukupno 140 košnica. Zasadio sam smilje, vodio sam kulturno-umjetničko društvo”, priča Ivan ističući kako Posušje, ali i cijela Hercegovina imaju velik potencijal.

” Iz iskustva znam da svako ko ode odavde razmišlja o tome je li napravio dobar potez. Zadovoljan sam što sam se vratio i sad tvrdim, a to sam svojim primjerom i pokazao, da ima kruha i na kamenu”, navodi Ivan.

Veliku perspektivu, kako kaže, vidi u sadnji smilja.

“Ako ostane ovakva situacija i ove cijene, jedna porodica može sasvim solidno živjeti od desetak duluma smilja. Ima života i u Posušju i preporuka je mladima da pokušaju ovdje. Za odlazak u Njemačku im nikada nije kasno. Smatram da svako ko ovdje radi osam sati kao u Njemačkoj može živjeti od svoga rada. Problem je što smo mi ovdje navikli provesti pola radnog vremena na radnom mjestu, a pola u kafiću gdje se potroši ono što se zaradi”, kaže Ivan te ističe kako među Posušacima koji odlaze u Njemačku kruži jedna preporuka koja najbolje opisuje kako je tamo.

“Preporuka onima koji idu u Njemačku – ponesi spavaćicu i radno odijelo. Drugo ti ništa tamo i ne treba”, zaključuje Ivan. A svoju priču o odlasku u Njemačku, životu tamo, povratku u Posušje i pokretanju posla ispričao nam je i Ivan Čutura. Ovaj dvadesetosmogodišnjak je u Njemačku otišao najviše iz radoznalosti, želje za promjenom i upoznavanjem novih kultura. Prije odlaska radio je u jednoj tvrtci u Posušju u računovodstvu.

“Uvijek sam tražio neke promjene da vidim kako je u drugim sredinama. Kako je tada bio val odlazaka u Njemačku, odlučio sam i ja pokušati. Ondje imam rodicu koja mi je pomogla pronaći posao i snaći se u početku. Radio sam u tvrtci koja se bavi kloniranjem biljaka. Tu sam počeo najprije raditi u laboratoriju, da bi nakon nekog vremena postao voditelj smjene, a zatim zamjenik voditelja laboratorija. Uz to sam vikendom radio dodatne poslove u restoranima”, počinje svoju priču Ivan.

Kaže kako primanja ovise o tome koji se poslovi obavljaju i u kojim dijelovima Njemačke. “Obično je sjeverna Njemačka po primanjima slabija u odnosu na južni dio, tako da oni koji odlaze tamo uglavnom znaju koji će ih poslovi zapasti. Riječ je o baušteli, restoranima i sl. Posao u struci teško je dobiti iako vjerojatno i to neki uspiju”, nastavlja Ivan.

Kaže kako je on imao dobra primanja te da je vikendom radio uglavnom iz dosade jer nije imao društvo. “Nije to kao kod nas, ako hoćeš s nekim na kafu, trebaš se dogovori mjesec dana ranije. Može svako otići u Njemačku – kupiš kartu i odeš, ali nismo svi isti, ako jedan uspije, ne mora značiti da će i taj drugi kojeg on povuče. Nije laka stvar i mala odluka reći – idem u Njemačku, treba puno toga posložiti u glavi i biti spreman na svakakve udarce života jer ovdje se ostavlja sve, obitelj, prijatelji. Uvijek srce vuče ovamo”, kaže Ivan, dodajući kako je dvije godine koje je proveo u Njemačkoj stalno razmišljao je li to trebao napraviti.

Izdao je čak i zbirku pjesama, među kojima je i pjesma “Tuđina” koja opisuje njegovo viđenje života daleko od porodica i prijatelja. Kaže i kako je potpuno pogrešna percepcija o zaradi u Njemačkoj.

“Imao sam osjećaj da ljudi misle da je ondje novac na grani pa kad kome i koliko treba dođe i uzme. No, stvarnost je znatno drugačije. Radni dan u restoranu ili baušteli je duži od 12 sati za nekakvu plaću u restoranu od 900 do 1100 eura plus napojnica. Stanarina je skupa. Ja sam stan plaćao 800 eura, dok su oni na periferiji oko 300 do 500 eura. Hrana je nešto jeftinija nego kod nas, ali zato su izlazak u kafić, večera u restoranu, konzumiranje cigareta, alkohola, piva višestruko skuplji. Nikad neću zaboraviti prvi izlazak u diskoteku u Njemačkoj. Bilo je to jedno manje društvo, naručili smo po jedno piće, a konobar nam je donio račun od 200 eura. Šokirali smo se jer bi isto u Posušju bilo znatno jeftinije”, priča Ivan.

Dodaje da poznaje mnogo ljudi koji su izdržali samo jedan dan u Njemačkoj, a ima i onih koji budu mjesec dana i vrate se jer uvide da im je u Hercegovini puno lakše. On se vratio na nagovor prijatelja.

“Nije me trebao ni nagovarati, bilo je dovoljno da me Petar nazove i predloži mi poslovnu ideju. Za nekoliko dana sam već bio u Posušju. Krenuli smo s osnivanjem tvrtke Snaga d.o.o. koja se bavi veleprodajom pića. Trenutno zapošljava troje ljudi s tendencijom širenja. Upravo radimo unutarnje radove u prostoru u kojem ćemo napraviti prvi pub u Posušju koji će za početak zapošljavati 4 osobe”, kaže Ivan dok pomaže radnicima postavljati rigips.

“Cilj nam je pomoći ljudima ostati i raditi u Posušju jer ovdje se s 1000 KM živi puno lagodnije nego tamo s 1500 eura”, navodi Ivan i završava stihom svoje “Tuđine”:

“Zato, tuđino, čuvaj nas, okupi nas u našem domu, vrati nas, uz Božju pomoć, u našu lijepu domovinu”…

Izvor: Vecernji list



Pratite nas na FB!
Lajkujte i podržite našu stranicu
×
Did you like it?
Share it on Facebook
  Pratite nas na Facebooku