539.000 RAZLOGA PROTIV ABORTUSA

Pokušavajući da izdržim i do kraja pročitam tešku i bolnu vijest o tome kako je neka žena podavila svoje unučiće – baš kao da su mačići – jer nije imala novca da plati abortus svojoj kćerki, shvatio sam da je tema abortusa, pogotovo na Balkanu, još uvijek tabu.

56b49bb5-b3d0-48aa-8b8c-645a0a0a0a6c-abortus-690x480

Kada kažem tabu pritom mislim na to da, osim nekakvih nesuvislih i agresivnih pokušaja (pogotovo u Hrvatskoj), ne postoji nikakva zdrava, normalna, neagresivna i legitimna kampanja koja okuplja istomišljenike, ali koji neće mahati nikakvim fašističkim zastavicama, neće izgovarati gnusne parole, niti će plašiti i malu i veliku djecu nekakvim spaljivanjima na lomači i vječnim paklom.

Nije li apsurdno i smiješno, kod takvih „pokreta“, da se, navodno, bore za život nerođene djece, a pritom onu rođenu i odraslu osuđuju na smrt i unaprijed ih bacaju u pakleni oganj, stavljajući se na poziciju Onoga na koga se pozivaju, dok istovremeno govore da Mu niko ravan nije!?

I nije li apsurdno da „pokreti“ koji se ne protive abortusu – da ne kažem da ga zagovaraju – kao izgovor uglavnom koriste neke floskule poput „to je moje tijelo“, „moja slobodna volja“, „moderna shvatanja“, „dok završim fakultet“ itd? Apsurdno jer pitanje života ne može biti pitanje samo za jednu osobu, niti čovjek smije i pomisliti da odlučuje o tome da li neko treba, a neko ne treba živjeti. Na koncu, zar to upravo građani Bosne i Hercegovine nisu najbolje osjetili tokom rata, kada se upravo šaka pojedinaca pitala o tome ko hoće, a ko neće živjeti? I to je, dakako, smetalo i još uvijek smeta „građanima“, koji se, sa druge strane, stavljaju u tu istu poziciju sa koje se odlučuje i sa koje se ostali, koji drugačije misle, nazivaju „manje vrijednima“.

Srce je život

No, iako su i jedni i drugi navedeni za mene dvije strane jedne, iste, medalje, stvari su mnogo kompleksnije i dublje, a brojevi koje ću navesti zaista strašni.

Htio bih da sa vama, prije nego se pozabavim statistikom, podijelim jedan sitni detalj iz mog života. Naime, kada je supruga otišla na pregled kod ginekologa, u prvom mjesecu trudnoće, doktorica je suprugi na stomak stavila spravicu koja prikazuje sliku materice na ekranu, ali istovremeno hvata i zvuk.

Srce.

Ne možete zamisliti kako se osjeća čovjek kada čuje malo, maleno srce nekakvog bića koje u tom stadiju više liči na jaje nego na čovjeka. Dum-dum-dum-dum čulo se sa zvučnika u ordinaciji, brzo i ravnomjerno, na zaprepaštenje nas prisutnih. Ako ostavimo religiju po strani, ono što sam vidio i doživio, a što je opipljivo i o čemu mogu posvjedočiti sve trudnice koje su imale sreću čuti srce svoga budućeg djeteta, stvarno je, realno i „naučno dokazivo“, a što je valjda ključna sintagma u današnjoj civilizaciji. Ništa nije stvarnije od otkucaja srca vašeg djeteta, jer to srce kaže da je ta mala izraslina u stomaku živa. Živa od prvog dana boravka u stomaku.

Naučno dokazano.

(Strašna) statistika

Bosna i Hercegovina i sve ostale „naše“ zemlje ubrazno ostaju bez ljudi; uglavnom se stvari svode na odseljavanje zbog neona i svjetiljki Zapada, ili na bijelu kugu, koja je, uprošteno, veći broj umrlih nego rođenih. Međutim, kao da se šuti o nevjerovatnim ciframa kada su u pitanju abortusi. Zapravo, zvanične cifre je danas nemoguće saznati; postoje državne i privatne klinike koje nude usluge „prekida trudnoće“ (neke to čak i reklamiraju, baš kao da prodaju cvijeće), ali se uglavnom, vjerovatno sa razlogom, šuti o tome ili se podaci skrivaju. Precizni pokazatelji su dostupni za 1984. godinu, kada je u Jugoslaviji bilo ukupno 358.300 pobačaja. Od toga, u susjednoj Hrvatskoj – koja je imala nešto više stanovnika nego BiH u to vrijeme – ukupno 559.357 u razdoblju od 1975. do 1986. godine, dok je rođeno 796.233 djece. Neki nezvanični i nepotpuni podaci, a koji, istina, jesu na fonu navedenih zvaničnih, govore da je u BiH, u razdoblju od 1980. do 1990. godine izvršeno ukupno 539.752 pobačaja. Možemo uporediti ove podatke: Jugoslavija je 1984. imala oko 22 miliona stanovnika i spomenutih 358.300 pobačaja. Rumunija je iste godine imala 22.625.000 stanovnika i 421.400 pobačaja, a, primjerice, Bugarsku je naseljavalo nešto manje od devet miliona stanovnika, uz 113.500 pobačaja. Očito je da su zemlje tadašnjeg Istočnog bloka i Jugoslavija imale slične proporcije.

No, ako se pozabavimo novijim podacima, jasno je da procenat abortusa raste u nerazvijenim i zemljama koje se nalaze na siromašnim kontinentima, poput Afrike. Ovo nas navodi da donesemo zaključak da se većina žena odluči na abortus zbog ekonomske situacije ili bojazni za budućnost svog (nerođenog) djeteta i svoje porodice. Međutim, ranije navedeni podaci, sa druge strane, dokazuju da ekonomski faktor definitivno nije presudan u ovoj odluci – nije li Jugoslavija, u koju se i dan-danas kunu mnogi, bila ta zlatna zemlja, koja je svima pružala osnovno? Ako govorimo o razlozima, pročitajte i svjedočenje iz prve ruke, u kojem djevojka iz Srbije objašnjava zašto se i kako odlučila na pobačaj, te šta se nakon toga desilo.

Život (nije) pijaca

Razumljivo, oni koji brane (zagarantovano) pravo žena na abortus se uvijek pozivaju na slučajeve silovanja, potom mogućnosti da se dijete rodi sa fizičkim ili mentalnim oštećenjima, te na zdravlje majke. Silovanje je, dakako, izuzetno osjetljiva tema o kojoj se, u zemlji u kojoj su žene sistematski silovane u ratu, ne raspravlja i koja ponovo otvara stare rane. Stoga se neću baviti tom temom, jer ni po koju cijenu ne želim povrijediti bilo koga. No, ako govorimo o mogućim fizičkim i psihičkim nedostacima djeteta koje se treba roditi i odluci roditelja da takvo, drugačije, dijete ne žele jer bi im moglo biti smetnja – to je već nešto čemu bih posvetio dio pažnje. Ovo „pravo roditelja“ je legalno i zakonom zagarantovano čak i nakon desete sedmice trudnoće, do kada se pobačaj može izvršiti i bez nekog posebnog razloga, odnosno „onako“. Ali ako je čovjeku dato da odlučuje o tome kakvo dijete, odnosno čovjek, treba doći na ovaj svijet – onda je to sveukupna tragedija i ljudski pokušaj stavljanja na mjesto prirode ili u šta već da vjerujete. Mene to podsjeća na pijacu, pa kada kupujemo paradajz, onaj „gnjili“ zaobiđemo, jer je eto truo, pa uzmemo samo onaj fini, puni, zreli. I OK, paradajz je paradajz, ali jesu li ljudska bića paradajz pa da ih tako biramo? I nije li licemjerno što se danas toliko pažnje, navodno, posvećuje invalidima i osobama sa raznim vrstama poremećaja, dok se istovremeno ljudima ostavlja na odlučivanje hoće li ili neće takvi doći na svijet?

U potpunosti razumijem i cijenim sva prava koja proističu iz raznih međunarodnih konvencija, ugovora i ostalih dokumenata. Prihvatam i pravo drugih na svoje mišljenje i na slobodno zastupanje stavova u ovom i svim ostalim (zakonski dozvoljenim) slučajevima. Ali se isto tako pozivam na pravo da se ne slažem sa tim raznim pravima i da pritom imam isto pravo na odbranu i na stav kao i svi drugi – a sve dok svoje pravo zastupam miroljubivo i bez ugrožavanja drugih.

Sa druge strane, moja je obaveza dići glas protiv onoga što smatram pogrešnim, pa makar bio smatran „fundamentalistom“, „Talibanom“, „većim katolikom od Pape“, ili ostalim pogrdnim imenima kojima vas znaju počastiti oni koji od vas, navodno, brane prava drugih. Kao što je moja obaveza poštovati i mišljenje drugih.

I to ću reći još tačno 539.000 puta.

Izvor: novi.ba



Pratite nas na FB!
Lajkujte i podržite našu stranicu
×
Did you like it?
Share it on Facebook
  Pratite nas na Facebooku